Građanski brakovi u EU-u: nacionalni i prekogranični propisi

Dating > Građanski brakovi u EU-u: nacionalni i prekogranični propisi

Click here: ※ Građanski brakovi u EU-u: nacionalni i prekogranični propisi ※ ♥ Građanski brakovi u EU-u: nacionalni i prekogranični propisi

Nadležna služba države podrijetla na zahtjev stranke koje se to tiče sastavit će izvod iz javne isprave koristeći, ovisno o sluča- ju, obrasce predviđene prilozima uz Uredbu. ZPPa, dostava obaviti na način kako to predviđa ova odredba.

Istraživanje je bazirano na upitniku koji sadrži određeni fundus pitanja, njih trideset, na koja su svoje odgovore dali suci, javni bi- lježnici te banke. U konkretnom slučaju Europski sud je odbijanje nacionalnih službi proglasio razmjernim. Međutim, kako postoji mogućnost izbora mjerodavnog prava bez vremenskog ograničenja, na njihove odnose se 50 Čl. Stoga je Haška konferencija 1978. Prema tome provedeno emprijisko istraživanje pokazalo je kako sud nije mjesto na kojem se sklapaju sporazumi o stvarnopravnom osiguranju tražbina već javnobilježnički ured. Prijenos vlasništva radi osiguranja ne uključuje prava kojima raspolaže punopravni vlasnik sa svojom stvari.

OZ-a19 koje bi ovrhovoditelj mogao zatražiti već u prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. OZ-a koji uređuje nadležnost suda za postupanje u različitim slučajevima u vezi s postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. I dalje ćemo nastojati poticati suradnju s vama, poštovani čitatelji, s javnim bilježnicima, prisjednicima, savjetnicima i vježbenicima koji pojedina od naših forumskih pitanja i odgovore mogu stručno obraditi, ukazati na svoje postupke te postupke stranaka, suda kao i drugih subjekata s kojima komuniciraju. Neki ispitanici u svojim obrazloženjima naveli su kako smatraju da je to zakonska obveza, iako primjećuju da odredba često nedostaje, te prema tome ne smatraju da navedena obveza mora biti upisana u zemljišne knjige.

Časopis+Javni+bilježnik+br+37 - Koristi li vjerovnik pravo da zahtijeva prodaju predmeta osiguranja, tj. Zato je vrlo bitno u takvim parnicama pravilno postaviti tužbeni zahtjev koji određuje daljnji tijek sudskog postupka i omogućuje potpunu pravnu zaštitu.

JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 3 Poštovani čitatelji, Ovih dana, kada smo se na Dan notarijata 2. Podsjetilo je to i mnoge koji djeluju u pravnom sustavu Hrvatske na aktualni zadatak, kako će dovršetkom procesa pregovaranja i utvrđivanjem datuma prijema Hrvatske u punopravno članstvo u EU 1. Poznato je da smo u ovoj bilježničkoj asocijaciji Europe u statusu promatrača od rujna 2004. Hrvatska javnobilježnička komora član je Međunarodne unije latinskog notarijata UINL , a Republika Hrvatska te godine potpisala je Sporazum o pridruživanju i stekla status države kandidata za prijem u punopravno članstvo Europske unije. Upravo u ovim jesenskim danima, dok se okupljamo u Zadru za Dan javnih bilježnika, teku pripreme i niz poslova kako bismo proceduru prijema u punopravno članstvo obavili na vrijeme. Prvi korak bilo je pismo predsjednika HJK, kojim se ukratko opisuje status promatrača, a pozivom na Statut CNUE-a predlaže da se na sjednici Glavne skupštine CNUE-a 12. Razdoblje u kojem će kao članica moći glasovati o svim odlukama CNUE-a, gdje će sukladno Statutu moći predlagati i biti birana u tijela CNUE. U tome nam svakako u nizu pravnih poslova nasljeđivanja, nekretnina, obiteljskog prava, poslovima poduzetništva i gospodarstva i dr. No misija CNUE je i promicati javno bilježništvo koje sve više doprinosi svim procesima donošenja odluka europskih institucija, pravnoj sigurnosti i zaštite građana. CNUE je tako prisutan u svim političkim i tehničkim pitanjima koja utječu na javnobilježničku struku. Nadalje, CNUE putem svojih predstavnika aktivno sudjeluje u praćenju i stvaranju europskog zakonodavstva i svim inicijativama koje poduzimaju institucije EU-a. Posebno valja spomenuti kako se ova asocijacija zalaže za izgrađivanje zajedničke europske pravosudne kulture zasnovane na međusobnom povjerenju, kao i sudjelovanjem u osposobljavanju bilježnika za pravne poslove, vodeći se načelima praktične metodologije izobrazbe i evaluacije. U tom smislu posebno veseli što se ove pozitivne inicijative oslanjaju na nove tehnologije, kako bi se olakšao JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 4 život građanima, u ovom vremenu mobilnosti gdje različita prekogranična prava ne bi smjela biti preprekom za pravnu sigurnost i poslovanje u bilo kojoj zemlji Europske unije. I kao što je naglasio Tilman Götte, predsjednik CNUE-a u 2012. Nastojimo međusobnom suradnjom pronaći praktična pravna rješenja za probleme koji proizlaze izgradnjom europskog područja pravde, slobode i sigurnosti. Bilježnici Europe žele ukazati na značaj i vrijednost naše struke za dobrobit svih građana i gospodarstva. Tako su se i u ovom broju upravo mladi suradnici odazvali našem pozivu i svojim radovima obogatili sadržaj naše edicije. I dalje ćemo nastojati poticati suradnju s vama, poštovani čitatelji, s javnim bilježnicima, prisjednicima, savjetnicima i vježbenicima koji pojedina od naših forumskih pitanja i odgovore mogu stručno obraditi, ukazati na svoje postupke te postupke stranaka, suda kao i drugih subjekata s kojima komuniciraju. Također, zajedno sa službama u Komori nastojali smo da za kontinuiranu suradnju pridobijemo profesore s pravnih fakulteta u Hrvatskoj, kojima bi ovaj časopis trebao biti prvo mjesto za objavu rada koji se tematikom veže za javno bilježništvo. U tom smislu izvanrednu suradnicu našli smo u doc. Gabrijeli Mihelčić koja nas ovaj put podsjeća na nova stara pravila o javnobilježničkoj dostavi u ovršnom postupku, u članku pod istoimenim naslovom. Ponekad komplicirani postupak dostave u svom zaključku autorica je pregledno sažela tako da se svatko može snaći i uredno izvršiti dostavu pismena. Dakle, uredna dostava pretpostavka je nastupanja i čas ostvarenja određenoga materijalnopravnog učinka. Radi toga je pitanje uredne dostave u ovršnom postupku posebno značajno. U prethodno spominjanoj asocijaciji bilježnika CNUE i o učincima europskog prava na zvanje javnog bilježnika i njegov posao govorio nam je u prostorima HJK Michael Becker, javni bilježnik iz Dresdena. Ovo zanimljivo predavanje prenosimo u cijelosti u ovom broju. S obzirom na današnje stanje integracije možemo ustanoviti da javni bilježnik pri primjeni prava mora voditi računa o sudskoj praksi na europskoj razini, budući da se tamo tumače nacionalni propisi. U svom radu fokusirao se na istraživanja s ciljem pronalaženja najefikasnijega, najbržega te najjeftinijeg puta i sredstva kojim bi se stvarnopravno osigurala tražbina vjerovnika. Mlada suradnica Iva Kemec, nastavljajući na temu europskog prava, piše o potrebi reguliranja obiteljskog prava na europskoj razini. Brakovi s međunarodnim elementom, odnosno brakovi u kojima su supružnici državljani različitih država, prema recentnim istraživanjima, u novije vrijeme postali su uobičajena pojava i sve ih je više. Naravno, život nosi sa sobom različita životna događanja. Vrlo iscrpno o novim pravnim temeljima i regulaciji odredaba europskoga obiteljskog prava naći ćete u ovom zanimljivom članku. Stjecanje, promjena, prestanak knjižnih prava i njihova zaštita predmet su zemljišnoknjižnog postupka. Razmatrajući parnice u kojima se traži zaštita od nevaljane uknjižbe, bitno je razlučiti koja prava se tužbom štite, ovlaštenika prava na tu zaštitu, kao i bitno razlučiti odnos između osoba koje su stekle određena knjižna prava u odnosu na onog koji tvrdi da su njegova knjižna prava povrijeđena. Naša, već stalna, tema iz povijesti javnog bilježništva dr. Branke Grbavac iz Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, u ovom broju pregled je oporuke Marice, supruge trogirskog notara Bernarda pok. Filipa iz Lodija, koja je službeno objavljena sredinom 14. Oporuka Marice, supruge notara Bernarda pohranjena je u Državnom arhivu u Zadru u fondu Arhiv Trogira. Uza zapis i slike o sjednici Skupštine javnih bilježnika u Malom Lošinju, u kratkim vijestima i uz fotografije, podsjećamo vas na neka od proteklih događanja. Prema viziji koju je zacrtalo novo Uredništvo, i ovaj put uz časopis imamo i prilog koji vam može poslužiti u svakodnevnoj praksi. Pozivamo vas također da i nadalje svojim stručnim prilozima i zanimljivostima iz prakse sadržajno obogatite sljedeća izdanja. Uredništvo časopisa Javni bilježnik Hrvatska Javnobilježnička Komora U Zagrebu, 29. Radnička cesta 34 10000 Zagreb Hrvatska Predsjednik VIJEĆE NOTARIJATA EU CNUE Avenue de Cortenbergh 52 1000 Brussels Belgium na pažnju njemačkog Predsjedništva i predsjednika gosp. Tilman Götte-a PRIJEDLOG ZA DONOŠENJE ODLUKE O PRIJEMU HRVATSKOG NOTARIJATA U PUNOPRAVNO ČLANSTVO VIJEĆA NOTARIJATA EU CNUE Veoma poštovani predsjedniče Götte, dragi kolega, hrvatski Notarijat HJK je stekao status promatrača u Vijeću notarijata EU CNUE u rujnu 2004. Pri tom su bile ispunjene dvije formalne Napomena: Hrvatski prijevod Prijedloga za donošenje Odluke o prijemu u punopravno članstvo CNUE JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 6 pretpostavke iz Statuta CNUE-a: hrvatski Notarijat bio je član Međunarodne unije notarijata UINL i hrvatska Država je potpisom Sporazuma o pridruživanju EU u svibnju 2004. U opisanom razdoblju od rujna 2004. Prijemom HJK u punopravno članstvo CNUE-a ostvario bi se jedan od naših glavnih strateških ciljeva, a istovremeno bi započelo izazovno i zahtijevno razdoblje u kojem bi hrvatski Notarijat, kao punopravni član, mogao nastaviti aktivnosti u toj izuzetno važnoj notarskoj instituciji. Dovršetkom procesa pregovaranja Hrvatska je dana 09. Time se — sukladno Statutu CNUE-a, ostvaruju pretpostavke da sa istim datumom hrvatski Notarijat ostvari punopravno članstvo u CNUE-u. Slijedom do sada navedenog, poštovani predsjedniče Götte, temeljem odredbi Statuta CNUE-a, predlažem Vam: 1. Odluka donese na sjednici Generalne Skupštine CNUE-a dana 14. Zahvaljujem njemačkom Notarijatu i njemačkom Predsjedništvu CNUE-a za čvrstu podršku i vrlo korisne inicijative u vezi sa postupkom prijema hrvatskog Notarijata u punopravno članstvo CNUE-a, te Vam dragi predsjedniče Götte u svoje ime, kao i u ime svih hrvatskih javnih bilježnika, upućujem izraze našeg osobitog poštovanja. Predsjednik Hrvatske javnobilježničke komore HJK Ivan Maleković JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 7 Doc. Gabrijela Mihelčić Katedra za građansko pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci I. UVOD Novi Ovršni zakon1 stupio je na snagu 15. Pravila nisu radikalnije izmijenjena. Zapravo, nova pravila slijede strukturu i uređenje dosadašnjega ovršno- pravnog režima, inauguriranog u Ovršni zakon2 iz 1996. Tko je proveo i najkraće vrijeme u praksi znade koliko je važna i koliko muke zadaje uredna dostava. Dostava ili dostavljanje «zakonom je propisana aktivnost nadležnih tijela usmjerena na to da se adresatima pruži mogućnost upoznati se sa sadržajem pismena koja im se upućuju». OZ-a , ali nije jedina. Pored te funkcije omoguća- vanja adresatima da saznaju sadržaj pismena , u ovršnom postupku dostava ima još jednu značajnu ulogu. Njome se dostavom pismena adresatu u ovršnom postupku omogućuje i ostvarenje određenih, zakonom predviđenih, supstancijalnih učinaka, kako je to npr. Zbog toga je pitanje uredne dostave u ovršnom postupku posebno značajno. Ona samo implicira da je nadležno tijelo dostave poduzelo sve radnje, odnosno mjere kako bi 1 Narodne novine br. OZ-a kojim je određeno da Zakon stupa na snagu 15. OZ-a određeno je da se pljenidba provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim mu se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. Smatra se provedenom danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku čl. OZ-a ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini. Ova pravila ne će biti predmet analize, osim u mjeri potrebnoj za razjašnjenje posebnih pravila. Među navedenim pravili- ma ZPP-a nalazi i ono iz čl. ZPP-a kojim je uređena tzv. Što nas dovodi do pitanja javnobilježničke dostave uopće. U smislu navedene odredbe čl. ZPP-a riječ je o do- stavi koju bilježnici obavljaju u slučaju i pod pretpostavka- ma predviđenim čl. ZPP-a kada ima tu dužnost, na prijedlog stranke, povjere sudovi u parničnom postupku. U radu se ne će analizirati niti ovaj institut. Predmet rada je analiza pravila o dostavi u ovršnom po- stupku s naglaskom na javnobilježničku dostavu u ovom postupku. Što se tiče primjene i važenja pravila ZPP-a o dostavi i njihova odnosa spram pravila OZ-a o dostavi, ona stoje u klasičnom režimu općih i posebnih pravila koji regulira pravilo lex specialis derogat legi generali. Pravila ZPP-a vrijedit će u slučaju kada neko pitanje nije uređeno ovršnim pravilima i pod pretpostavkom da ovršna pravila ne određuju drugačije. Samo kada takvih pravila nema ili ako ona upućuju na primjenu općih pravila , dostava se obavlja prema općim pravilima o dostavi iz ZPP-a. OZ-a kojim je određeno da se u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovara- jući način primjenjuju odredbe ZPP-a, ako nije drukčije određeno. Nova stara pravila o javnobilježničkoj dostavi u ovršnom postupku JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 8 Ostavljajući po strani pravila ZPP-a, općim pravilom o do- stavi u ovršnom postupku treba držati pravilo iz čl. Postoje i posebna pravila o dostavi u ovršnom postup- ku. Nalaze se u čl. OZ-a među pravilima koja uređuju sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi, odnosno određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Dakle, unutar ovršnopravnih pravila, kada je riječ o pravi- lima o bilježničkoj dostavi, pravila su organizirana tako da postoje opća i posebna. Promatraju li se samo kroz prizmu bilježničke dostave, opća pravila o dostavi iz čl. OZ-a primjenjuju se za pitanja dostave u svim slučajevima kada se bilježnici pojavljuju kao tijelo dostave, izuzev kod ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Za dostavu u postupku ovrhe na temelju vjerodostojne isprave postoje posebna pravila i sadrži ih, kako je već navedeno, čl. Odnos ovih pravila, dakle odgovor na pitanje primjenjuju li se opća ili posebna pravila rješava tradicionalni ključ koji uređuju odnos općih i posebnih pravila. Ovim, međutim, nije završeno raslojavanje općih i poseb- nih pravila o dostavi u ovršnom postupku. OZ-a nije homogeno opće pravilo. Obilježja općeg pravila, naime, imaju samo st. OZ-a sadržana su posebna pravila koja se odnose na dostavu u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. OZ-a moglo bi se reći da imaju, ponovo, značenje općeg pravila. Znajući da se posebna pravila o dostavi u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave nalaze u čl. U tom će se pravcu analizirati opća i posebna pravila. S tim, a što treba na- glasiti, da opća pravila vrijede neovisno o tome obavlja li dostavu sud ili javni bilježnik ili drugo tijelo ili osoba , dok se posebna pravila odnose samo na dostavu koju obavlja- ju bilježnici u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Tako je, kada je riječ o uređenje načina dostave određenim kvalificiranim adresatima a s obzirom na posebne-kvalificirane postupke kod ovrhe na temelju vje- rodostojne isprave došlo do gubitka nomotehničkoga kontinuiteta između «starih» st. Po ovom pitanju neujednačenost se pojavila i u korelaciji između uređenja iz čl. Rješenja koja su bila predviđena u čl. JAVNOBILJEŽNIČKA DOSTAVA U OVRŠNOM POSTUPKU 1. Općenito Neovisno o tome kojim se adresatima obavlja dostava, pravila iz čl. OZ-a vrijede za dostavu od strane svih tijela dostave u ovršnom postupku. Koja su sve tijela nadležna dostavljati pismena nije određeno OZ-om, već to pitanje uređuje čl. ZPP-a i određuje da se pismena dostavljaju putem pošte ili određenoga sudskog službenika, odnosno sudskog namještenika, nadležnog tijela uprave, putem javnog bilježnika ili neposredno u sudu, odnosno elektroničkim putem u skladu s posebnim zakonom. Uz odgovarajuću mjeru prilagodbe, a pozivom na čl. OZ-a,12 ovo pravilo vrijedit će i u ovršnom postupku. Stoga će i u ovom postupku, jednako kao i u parničnom postupku, navedene osobe i tijela biti ovlašte- na obavljati dostavu. Ovdje su nam, kao nadležni za obavljanje dostave u ovrš- nom postupku, zanimljivi javni bilježnici. Tim više što je, usporedi li se položaj bilježnika kao tijela osobe dostave u ovršnom postupku s onim u parničnom postupku, uočlji- vo da bilježnik u ovršnom postupku ima drugačiji položaj od onoga što ga, kao tijelo dostave, ima u parničnom postupku. Posljedica je to posebnog položaja koji biljež- nik ima u ovršnom postupku, a koji determiniraju njegove funkcije u ovom postupku. Tako Dika govori o tri funkcije bilježnika u ovršnom postupku: 13 a jurisdikcijskoj funkciji, koja proizlazi iz zakonom predvi- đene ovlasti bilježnicima da postupaju kao ovlašteno tijelo za određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave; b funkciji povjerenika suda, kada je bilježniku povjereno provođenje određenih ovršnih radnji npr. Za pitanja javnobilježničke dostave u ovršnom postup- ku važno je uočiti da položaj i postupanje bilježnika nije jednako kada obavlja dostavu u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, odnosno u ostalim ovršnim postupcima u kojima nema jurisdikcijsku funkciju. U tim se postupcima nadalje razlikuje je li riječ o slučaju: a kada je OZ-om predviđeno da se dostava obavlja putem javnog bilježnika, ili b kada se dostava obavlja putem javnog bilježnika, ali to nije izrijekom predviđeno ovršnopravnim pravilima. Opća pravila iz čl. OZ-a Prvo opće pravilo o dostavi, i to s obzirom na to komu se u ovršnom postupku dostava obavlja kriterij adresata sadržano je u čl. Prema njemu, dostava pravnoj osobi koja je upisana u sudski ili drugi upisnik i 12 Čl. OZ stara je blanketna odredba kojom je određeno da će se u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjivati odredbe ZPP-a, ako OZ-om ili drugim zakonom nije drukčije određeno. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 9 odgovornoj fizičkoj osobi u toj pravnoj osobi obavlja se na adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu. Ovo pravilo vrijedi neovisno o tome koju ulogu u ovršnom postupku ima adresat. Svejedno je, naime, je li riječ o dostavi ovrhovodi- telju, ovršeniku ili sudioniku u ovršnom postupku. Kada su te osobe pravne osobe upisane u sudski ili drugi upisnik i odgovorne fizičke osobe u toj pravnoj osobi, dostava im se obavlja na adresu koju je ovrhovoditelj naznačio u prijedlogu za ovrhu. U slučaju da dostava na adresi naznačenoj u prijedlogu za ovrhu ne uspije, obavlja se na adresi sjedišta upisano- ga u upisnik. To vrijedi u slučaju kada je riječ o različitim adresama. Kada je adresa sjedišta upisanoga u upisnik jednaka onoj koja je naznačena u prijedlogu za ovrhu, dostava se ne ponavlja. Ne uspije li dostava niti na adresi sjedišta upisanoga u upisnik u slučaju kada je ona različita od naznačene u prijedlogu za ovrhu , dostava se obavlja tako da se pisme- no koje treba dostaviti istakne na oglasnoj ploči suda. Ta je predmnjeva preasumptio iuris et de iure, pa nije dopušteno dokazivati suprotno. Dakle, nije dopušteno dokazivati da pismeno koje je istaknuto na oglasnoj ploči suda istekom roka od osam dana nije uredno dostavljeno. Što ne znači, međutim, da nije dopušteno dokazivati npr. Sljedeće opće pravilo o dostavi, a s obzirom na to kome se dostava obavlja, sadržano je u čl. Prema njemu, pravilo iz st. Ovo je pravilo svo- jevrsna kombinacija kriterija iz st. Naime, pravi- lo iz čl. OZ-a određuje da će se na način iz st. Usporede li se pravila iz st. I to: a kada ona ima svojstvo ovršenika protiv nje se provodi ovrha , ali u vezi sa svojstvom odgovorne osobe, ili b kada joj se izriče novčana kazna ili kazna zatvora. Predmnjeva je preasumptio iuris et de iure, pa nije dopušteno dokazivati suprotno. Pravila o dostavi iz st. Pri tome nije od značenja koju ulogu u samom postupku imaju te osobe. Dostava se obavlja tako da se najprije pismeno pokuša dostaviti na adresu naznačenu na prijedlogu za ovrhu, potom na adresu naznačenu u od- govarajućem upisniku te, konačno, isticanjem pismena na oglasnoj ploči suda. Predmnjeva je preasumptio iuris et de iure, pa nije dopušteno dokazivati suprotno. Pravila o dostavi u ovršnom postupku na temelju vjerodostojne isprave 3. Posebna pravila iz čl. OZ-a U odredbi čl. OZ-a sadržano je pravilo o tome kako se obavlja dostava ovršeniku u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Njime se predviđa da se u predmetnim postupcima nakon dvije neuspjele dostave putem davatelja poštanskih usluga, na zahtjev ovrho- voditelja, dostava ovršeniku može obaviti putem javnog bilježnika. I to: a bilježnika koji odlučuje u postupku, odnosno b drugog bilježnika, ako dostavu treba obaviti izvan službenog područja javnog bilježnika koji odlučuje u postupku. Riječ je o neposrednoj dostavi. Premda to u samom pravilu ne stoji, ovo se pravilo odnosi na dostavu tzv. Odnosno ovršeni- cima koji nemaju neko od svojstava adresata za koje se primjenjuju pravila iz čl. Što znači da se dostava ovršeniku u smislu pravila čl. OZ-a obavlja: a ovršeniku koji je pravna osoba koja je upisana u sudski ili drugi upisnik i odgovornoj fizičkoj osobi u toj pravnoj osobi: 1. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 10 niku, odvjetniku, liječniku, itd. Kako bi se dostava obavila putem javnog bilježnika u smislu čl. OZ-a trebaju se steći određene pretpo- stavke. Prva od njih je da je ovrhovoditelj bilježniku koji odlučuje u postupku stavio takav prijedlog. Druga je pret- postavka da je ovrhovoditelj predujmio javnom bilježniku sredstva za pokriće troškova dostave. Naime, bilježnik kojem nisu predujmljena sredstva za troškove dostave nije dužan obaviti dostavu. S tim da se troškovi izazvani jav- nobilježničkom dostavom izravno podmiruju bilježniku koji obavlja dostavu. Kakve će posljedice za ovršni postupak i da li će ikakve druge posljedice osim neuredne dostave proizići iz činjenice što ovrhovoditelj nije predujmio troško- ve dostave, zakonodavac ovdje ne određuje. Postoji li u jednome mjestu više javnih bilježnika, molba za davanje pravne pomoći dostave može se podnijeti bilo kojem od tih bilježnika. U slučaju da zamoljeni javni bilježnik nije nadležan obaviti dostavu može: a ustupiti molbu nadležnom bilježniku, od- nosno drugom državnom tijelu i o tome obavijestiti bilježni- ka od koga je primio molbu, b ako mu nije poznato tko je nadležan obaviti dostavu, vratiti molbu. Dostava se obavlja tako da javni bilježnik neposredno dostavi pismeno i o tome sastavi zapisnik, otpravak koje- ga dostavlja bilježniku koji ga je zamolio pravnu pomoć dostave čl. Na radnje poduzete u vezi dostave ne plaća se javnobilježnička pristojba čl. Izričito je propisano u čl. OZ-a da troškovi dostave putem javnoga bilježnika ulaze u troškove ovrhe. OZ-a predstavlja «suženu inačicu» čl. ZPP-a kojim je uređena pravna pomoć koju su sudovi u parničnom postupku, dužni pružati jedni drugima. I dok sudovi međusobno mogu tražiti podu- zimanje određenih parničnih radnji npr. OZ-a bilježnike u ovršnom postupku ovlašćuje samo na tzv. Također, treba imati u vidu i da ti troškovi nisu tzv. OZ-a19 koje bi ovrhovoditelj mogao zatražiti već u prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. U odnosu na ove troškove primijenila bi se odredba iz čl. OZ-a i u njoj sadržano pravilo prema kojem se naknada troškova može zahtijevati najkasnije u roku od trideset dana od dana završetka postupka. Posebna pravila iz čl. OZ-a U odredbi čl. OZ-a sadržana su posebna pravila o dostavi u ovršnom postupku na temelju vjerodo- stojne isprave. Ova su pravila ustrojena: a ovisno o tome dostavlja li se pismeno ovrhovoditelju ili ovršeniku, te b s obzirom na određena svojstva ovršenika kao adresata dostave. Najprije treba uočiti da se ova pravila odnose na dostavu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a ne dru- gih pismena u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. OZ-a uređena je dostava rješenja o ovrsi ovrhovoditelju. Određeno je da će nakon dvije uzastopne neuspjele dostave, bilježnik rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave istaknuti na oglasnoj ploči u čeka- onici u svom uredu. Vrijedit će predmnjeva da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja rješenja na oglasnoj ploči. Jednako kao i u slučajevima iz čl. OZ-a i ova je predmnjeva preasumptio iuris et de iure, pa nije dopušteno dokazivati suprotno. Postavlja se pitanje u kojem odnosu stoji pravilo iz čl. OZ-a s pravilima iz čl. OZ-a posebno je pravilo i kao takvo uvijek ima prednost pred općim pravilima. To bi vrijedilo i u konkret- nom slučaju, kada bi predmetnim pravilima bila uređena ista pitanja. Međutim, pravilo iz čl. I predviđaju dostavu: 1. Opće pravilo primjenjuje se kada neko pitanje nije riješeno posebnim pravilima i pod pretpostavkom da ta pravila ne uređuju drugačije. Određuju li posebna pravila drugačije kada predviđaju da se dostava obavlja na oglasnoj ploči javnog bilježnika i uz tako obavljenu dostavu vežu presumpciju izvršene dosta- ve? Istina, pri tome ne predviđaju ništa posebno u vezi s dostavom s obzirom na posebna svojstva ovrhovoditelja kao adresata. S druge strane, odnose se na dostavu 19 Ova odredba određuje da ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osigu- ranja mogu već u ovršnom prijedlogu ili prijedlogu za osiguranje zatražiti da se, radi naplate predvidivih troškova postupka, odredi ovrha protiv ovršenika, odnosno protivnika osiguranja. Na temelju takvoga rješenja o ovrsi sud će provesti mjere kojima se u korist ovrhovoditelja, odno- sno predlagatelja osiguranja na dijelovima imovine ovršenika, odnosno protivnika osiguranja zasnivaju prava koja osiguravaju buduće namirenje troškova postupka. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 11 posebnog pismena-rješenja o ovrsi na temelju vjerodostoj- ne isprave i vrijede samo u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Ovaj komplicirani hodogram općih i posebnih i posebnijih pravila ne završava čl. Postoji i posebno pravilo o dostavi rješenja o ovrsi ovrše- niku fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost i nalazi se u čl. Njime je predviđeno da, nakon dostave rješenja o ovrsi na temelju vjerodostoj- ne isprave ovrhovoditelju te dva bezuspješna pokušaja dostave rješenja na adresu ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost, javni bilježnik sve daljnje radnje dostave obavlja na pisani zahtjev ovrhovoditelja. Rekapitulira li se rečeno uz čl. OZ-a, a u svjetlu pravila iz čl. OZ-a, može se u odnosu na dostavu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave zaključiti da se: a ovršeniku koji je pravna osoba koja je upisana u sudski ili drugi upisnik i odgovornoj fizičkoj osobi u toj pravnoj osobi; b ovršeniku koji je odgovorna osoba u pravnoj osobi, a kada je riječ o ovrsi u vezi s njihovim svojstvom odgovorne osobe i kada im se izriče novčana kazna ili kazna, te c ovršeniku fizičkoj osobi koja obavljaju određenu upisa- nu djelatnost-obrtniku, trgovcu pojedincu, javnom biljež- niku, odvjetniku, liječniku, itd. Reklo bi se da jest. Dakle, u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne ispra- ve, a nakon što je dostava u dva navrata ostala bezuspješ- na, daljnje aktivnosti u pogledu dostave rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku doći će u obzir samo ako ovrhovoditelj to predloži. U slučaju da je iz vraćene dostavnice vidljiva adresa na koju je ovršenik odselio, sud odnosno javni bilježnik mora pokušati dostavu i na tu adresu, neovisno o tome što ta adresa nije adresa ovršenika upisana u sudskom registru. Važno je da u toj obavijesti bilježnik upozori ovrhovoditelja na pravne posljedice predviđene u čl. One su u vezi s dvije predmnjeve predviđene u ovim odredbama. Prva je ona iz čl. OZ-a i u vezi je s neuspjelom dostavom ovrhovoditelju obavijest o neuspje- loj dostavi rješenja o ovrsi ovršeniku poduzetoj osobnom dostavom putem pošte na adresu iz prijedloga za ovr- hu. Ne uspije li, naime, iz bilo kojih razloga dostava ove obavijesti ovrhovoditelju, bilježnik će obavijest istaknuti na oglasnoj ploči u čekaonici u svojem uredu. Vrijedi, i to kao preasumptio iuris et de iure, predmnjeva da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja obavi- jesti na oglasnoj ploči. Druga je predmnjeva predviđena u čl. U skladu s njom, smatra se da je ovršni postupak obu- stavljen nakon što istekne rok od 15 dana od dana kada je ovrhovoditelju dostavljena obavijest o neuspjeloj dostavi rješenja o ovrsi ovršeniku, ako u tom roku ovrhovoditelj nije od bilježnika zahtijevao poduzimanje daljnjih radnji do- stave. Predviđena je dužnost bilježnika da u tom slučaju, na zahtjev ovrhovoditelja ili ovršenika, izda potvrdu da je postupak obustavljen. Iz navedenog, sintezom odgovarajućih pravila čl. OZ-a, može se zaključiti da je: a nakon druge neuspjele poštanske dostave rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku, bilježnik o toj činjenici dužan izvijestiti ovrhovoditelja; b ovrhovoditelj u roku od 15 dana dužan zahtijevati po- duzimanje daljnjih radnji dostave, pod prijetnjom obustave postupka u suprotnom; c ovrhovoditelj ovlašten zahtijevati da se dostava izvrši ili putem bilježnika koji odlučuje u postupku ili putem bilježni- ka na čijem se službenom području nalazi ovršenikova adresa i u tu svrhu predujmiti sredstva; d zamoljeni bilježnik dužan u slučaju kada mu nisu pre- dujmljena sredstva potrebna za obavljanje dostave o toj činjenici obavijestiti bilježnika koji odlučuje u postupku; te e tu činjenicu bilježnik koji odlučuje u postupku dužan prosuđivati primjenom čl. OZ-a iz kojeg proizlazi da će se postupak obustaviti, premda takvo što ne predviđa čl. Javnobilježnička dostava — kada je OZ-om predviđeno da se dostava obavlja putem bilježnika21 Kako je prethodno navedeno, odredba čl. OZ-a uređuje obavljanje dostave odnosno druge radnje putem javnog bilježnika u slučajevima kada je OZ-om predviđeno da se dostava ili koja druga radnja obavlja putem javnog bilježnika. Njome je propisano da će bilježnik, na zahtjev ovlaštene osobe ili tijela, putem pošte ili neposredno do- staviti pismeno i o tome sastaviti zapisnik, otpravak kojeg će dostaviti ovlaštenoj osobi ili tijelu koji su zamolili pravnu pomoć dostave. Bilježnik je u ovim slučajevima dužan do- 21 Dostava putem javnog bilježnika u OZ-u predviđena je npr. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 12 stavu obaviti na način kako to predviđaju pravila OZ-a, a samo ako njima nisu uređena određena pitanja i pod pret- postavkom da ta pravila ne određuju drugačije, primjenom općih odredbi ZPP-a čl. Javnobilježnička dostava — kada se OZ-om izrijekom ne predviđa dostava putem bilježnika U slučajevima kada je pravilima OZ-a predviđeno da se dostava obavlja putem javnog bilježnika, ona se treba obaviti na taj način. Ne govori se, međutim, ništa o tome može li se dostava obaviti putem javnog bilježnika u sluča- jevima kada OZ-om to nije izrijekom određeno te, ukoliko može, na koji način, odnosno primjenom kojih pravila? OZ-a uputila bi na zaključak da će se u slučajevima kada OZ-om nije predviđena javnobilježnička dostava, ako za to postoje pretpostavke iz čl. ZPP- a, dostava obaviti na način kako to predviđa ova odredba. Da bi došlo do takve dostave potrebno je da u tom pravcu postoji prijedlog stranke. ZAKLJUČAK Pravila kojima je uređena dostava u novome ovršno- pravnom režimu moguće je grupirati na sljedeći način i zaključno navesti kako slijedi: I. To su pravila iz čl. Njima je uređena dostava pismena u ovršnom postupku i vrijede neovisno o tome je li riječ o osobi ovrhovoditelja, ovršenika ili sudionika u postupku kao adresatima, dakle kada se tim osobama obavlja dostava. Međutim, iako po svojoj naravi opća pravila, ova se pravila ne odnose na sve adresate pismena, odnosno na sve ovrhovoditelje, ovršenike ili sudionike. Odnose se samo na određene kategorije adresata koji imaju svojstva: a pravne osobe upisane u sudski ili drugi upisnik i odgo- vorne fizičke osobe u toj pravnoj osobi; b odgovorne osobe u pravnoj osobi kada se u ovrha provodi prema njima u vezi s tim svojstvom, odnosno kada im se izriče novčana kazna ili kazna zatvora; i c fizičke osobe koje obavljaju određenu upisanu djelat- nost obrtnici, trgovci pojedinci, javni bilježnici, odvjet- nici, liječnici itd. Opća pravila iz čl. U navedenom slučaju smatra se da je dostava obavljena istekom osmo- ga dana od dana isticanja pismena na oglasnoj ploči. Dakle, u skladu s odredbama čl. ZPP-a, a pozivom na čl. Naravno, pod pretpo- stavkom da posebnim ovršnim pravilima nije što drugo predviđeno. Ta pravila vrijede samo kada je riječ o dostavi u ovim postupcima i ne mogu se primijeniti kod dostave u ovršnim postupcima koji se vode na temelju ovršne isprave. Ono uređuje pretpostavke za neposrednu bilježničku dostavu i određu- je da dostavu može obaviti neposredno bilježnik koji odlu- čuje u postupku kojeg može zamijeniti prisjednik, savjet- nik ili vježbenik , odnosno bilježnik na čijem se području nalazi ovršenikova adresa u slučaju kada se nalazi izvan sjedišta bilježnika koji odlučuje u postupku. Pretpostavka je za ovu dostavu, u smislu čl. OZ-a, da je dostava u dva navrata ostala bezuspješna te da je ovrhovoditelj stavio takav zahtjev. Uređujući u predmetnoj odredbi dostavu ovršeniku u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, zako- nodavac nije razlučio ovršenike kao adresate dostave s obzirom na njihova posebna svojstva po uzoru na ure- đenje koje je predviđeno u čl. Kazano je, međutim, da pravila iz čl. OZ-a vrijede za sve ovršne postupke, pa i za postupke ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Vrijede i za sve adresate neovi- sno o njihovoj ulozi u postupku, naravno, kada je riječ o adresatima za koje postoje pravila o dostavi s obzirom na njihova posebna svojstva kako se predviđa u čl. Dakle, kada se u postupcima ovrhe na temelju vjerodostoj- ne isprave obavlja dostava ovršeniku ona se obavlja na način kako je opisano u toč. Da je tome tako proizlazi i iz čl. OZ-a, točnije pozicije ove odredbe u ovršnopravnom sustavu. Pravilo se nalazi u čl. OZ-a koji uređuje nadležnost suda za postupanje u različitim slučajevima u vezi s postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. OZ-a, obavlja na oglasnoj ploči općinskog suda na čijem je području adresa sjedišta upisanog u upisnik, pa je jasno da se od- nosi na oglašavanje u slučajevima dostave u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Svim ostalim ovršenicima, u skladu s čl. OZ-a, do- stava se obavlja prema općim pravilima čl. ZPP-a, a pozivom na čl. S tim da u slučaju ako ostane dvaput bezuspješna, ovrhovoditelj može pred- ložiti neposrednu bilježničku dostavu ili putem bilježnika 22 Pravilo se nalazi među onima kojima je čl. OZ-a uređeno sudjelovanje bilježnika u ovrsi, odnosno određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 13 koji odlučuje u postupku, ili putem zamoljenog bilježnika. Ona uređuju dostavu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku. Ovo je pravilo pravilo iz čl. OZ-a , po svojoj naravi, posebnije od onog iz čl. OZ-a jer se odnosi na dostavu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku, dok se pravilo iz čl. OZ-a odnosi na do- stavu pismena ovršeniku u postupcima ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, uopće. OZ-a određuje da, nakon dostave rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovrhovo- ditelju te dva bezuspješna pokušaja dostave rješenja na adresu ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost, javni bilježnik sve daljnje radnje dostave obav- lja na pisani zahtjev ovrhovoditelja. Dakle, kada je riječ o dostavi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku, dostava se obavlja na sljedeće načine: a Kada je ovršenik neka od osoba navedena u čl. OZ-a uz odgovarajuću mjeru prilagodbe tako da se: najprije obavlja na adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu, ako na adresu navedenu u prijedlogu ne uspije, na adresu sjedišta upisanoga u upisnik, odnosno ako ne uspije ni na toj adresi, isticanjem pismena na oglasnoj ploči suda. ZPP-a, a pozivom na čl. S tim da je, ako dostava ostane dvaput bezuspješna, ovrhovoditelj ovlašten predlo- žiti neposrednu javnobilježničku dostavu putem bilježnika koji odlučuje u postupku, odnosno putem zamoljenog bilježnika čl. Pretpostavka je za dostavu rješenja o ovrsi ovršeniku na navedeni način čl. OZ-a da je: a rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dostavljeno ovrho- voditelju, te b da je za provođenje daljnjih radnji dostave ovrhovoditelj bilježniku podnio pisani zahtjev. Prema njemu će bi- lježnik, nakon dvije uzastopne neuspjele dostave, rješenje istaknuti na oglasnoj ploči u čekaonici u svojem uredu. Dakle, kada je riječ o dostavi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelju dostava se obavlja na sljedeće načine: a Kada je ovrhovoditelj neka od osoba navedena u čl. OZ-a uz odgovarajuću mjeru prilagodbe tako da se: najprije obavlja na adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu, zatim na adresu sjedišta upisanoga u upisnik, odnosno isticanjem pismena na oglasnoj ploči suda. ZPP-a, a pozivom na čl. S tim da će, ako dostava ostane dvaput bezuspješna, bilježnik rješenje istaknuti na oglasnoj ploči u čekaonici u svojem uredu. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 14 I. UVOD Opisati sve učinke europskog prava na zvanje i posao javnog bilježnika izašlo bi iz okvira ovog kratkog preda- vanja i o tome bi se dale napisati knjige. Pa ipak, mogu se prepoznati neke glavne linije kojima se može opisati utjecaj na javne bilježnike i njihov djelokrug rada. MATERIJALNI PROPISI EU U PRAKTIČNOM RADU JAVNIH BILJEŽNIKA Javni bilježnik primjenjuje pravo. U onoj mjeri u kojoj europsko pravo utječe na izmjene materijalnih propisa i bilježnici moraju pratiti te promjene te primjenjivati novo pravo polazeći od njegova tumačenja od strane europskih institucija. S obzirom na današnje stanje integracije možemo ustano- viti da javni bilježnik prilikom primjene prava mora voditi računa o sudskoj praksi na europskoj razini, budući da se tamo tumače nacionalni propisi. Njegovi se ugovori svakoga dana moraju ravnati prema pravnim pojmovima nacionalnog prava koje je obilježilo europsko pravo. PRIMARNO PRAVO EU I OSNOVNA PRAVILA O OBAVLJANJU BILJEŽNIČKIH POSLOVA Sada ćemo se osvrnuti na učinke europskog primarnog prava na osnovna pravila o obavljanju bilježničkih poslova. Pod time se podrazumijevaju propisi koji određuju gdje i na koji način bilježnik može obavljati svoj posao prema nacionalnom pravu. Ugovora o Europskoj zajednici UoEZ utvr- đeno je da poslovi koji su u državi članici stalno ili privre- meno povezani s obnašanjem javnih ovlasti ne podliježu UoEZ. Europski sud je, u nizu odluka vezanih uz pitanje može li pristup bilježničkom zvanju biti pridržan samo dr- žavljanima pojedine države članice, presudio da bilježnič- ki poslovi u skladu s konkretnim odredbama nacionalnog zakonodavstva nisu povezani s obnašanjem javnih ovlasti u smislu čl. Znači li to da bilježnici od sada odmah mogu imati poslov- ni nastan bilo gdje u Europi ili barem pružati svoje usluge izvan teritorija države u kojoj su imenovani za bilježnika? Europski sud u svojim odlukama u svezi s pitanjem dopu- štenosti pridržaja državljanstva kod imenovanja bilježnika navodi da se bilježničkim poslovima nastoje ostvariti ciljevi koji su od općeg interesa. Bilježnički posao služi prije sve- ga tomu da se zajamči pravovaljanost i pravna sigurnost akata između privatnih osoba. Upravo pravna sigurnost predstavlja kongentnu osnovu za opći interes na teme- lju kojeg bi se mogla opravdati eventualna ograničenja prava na poslovni nastan. Preduvjet za to je samo taj da je ograničenje slobode pružanja usluga i prava na poslovni nastan koje nalaže nacionalno zakonodavstvo primjereno i nužno radi ostvarivanja navedenih ciljeva. Iz toga proizlazi da time za bilježnike u Europi ne započi- nje era sveobuhvatne slobode pružanja usluga i zasniva- nja poslovnog nastana. Štoviše, propisi nacionalnog prava kojima se ograničava sloboda pružanja usluga i zasniva- nja poslovnog nastana bilježnika u pojedinoj državi članici mjerit će se po tome je li konkretan nacionalni propis o obavljanju bilježničkog zvanja nužan kako bi se zajamčila pravovaljanost i pravna sigurnost bilježničkih usluga ili proizvoda. U većini država članica stručna kontrola i kontrola pridr- žavanja nacionalnih propisa o pristupu pravnom zvanju potpadaju pod nadležnost sudova. U velikim državama ili državama članicama koje imaju federalni ustroj teško je obavljati efikasnu kontrolu već izvan vlastitog sudskog okruga. Tim je teže osigurati efikasnu kontrolu za poslove izvan vlastitog teritorija. Osim toga, provjera pravovaljanosti od strane nacional- nog suda u mjestu u kojem je bilježnik imenovan morala bi obuhvaćati i sadržaj bilježničkog akta, pa time i odgo- varajuću primjenu stranog prava. To bi iziskivalo previše resursa, kako za nacionalne sudove, tako i za veliki broj bilježnika koji bi željeli koristiti slobodu pružanja usluga. Međutim, s druge strane, to ne znači da u pojedinim državama članicama ne bi trebalo razmisliti o nacionalnim sustavima kontrole. Uistinu, sukladno odlukama Europ- skog suda, bilo bi svakako zamislivo da neka država članica svojim bilježnicima dopusti da sastavljaju isprave u inozemstvu u skladu s vlastitim pravnim sustavom. Time može doći do obrnute diskriminacije vlastitih bilježnika ili do situacija koje bi bilježnici u toj zemlji mogli smatrati slučajevima nelojalne konkurencije. Učinci europskog prava na zvanje javnog bilježnika i njegov posao Michael Becker Javni bilježnik iz Dresdena JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 15 Države članice stoga su već počele poduzimati protumje- re kako se na njihovom teritoriju ne bi proširile aktivnosti stranih bilježnika. Ono što iznenađuje jest da se ta pitanja ne uređuju u naci- onalnim strukovnim propisima. Štoviše, možemo ustanoviti da su države članice počele revidirati svoje nacionalne propise o vlasništvu. Kao što je poznato, članak 295. UoEZ državama članicama ostavlja slobodu po pitanju ustroja propisa o vlasništvu. Država članica stoga može sama odlučiti koji preduvjeti moraju biti ispunjeni kako bi građansko-pravni ugovori polučili učinak. UoEZ međutim ne vodi do toga da vlasnički propisi koji postoje u državama članicama više ne podlije- žu osnovnim načelima Ugovora. Temeljne slobode UoEZ stoga se mogu ograničiti nacionalnim propisima, ako je to opravdano razlozima navedenim u čl. UoEZ, ili kongetnim razlozima koje naleže opći interes. Nada- lje, nacionalni propis mora biti takav da se njime može osigurati ostvarenje cilja kojemu služi. On, dakle, ne smije izlaziti iz okvira onoga što je nužno za ostvarenje tog cilja, ili — ukratko rečeno — mora biti u skladu s načelom razmjer- nosti. Kao primjer za takvo postupanje država članica naveo bih zakon o novom ustroju zemljišnih knjiga koji je usvojen u Francuskoj u ožujku 2011. Građan- skog zakonika Code Civil definirano je da javne isprave stranih bilježnika u Francuskoj općenito nemaju učinak u zemljišnim knjigama. Tom se odredbom očito htjelo osigu- rati pridržavanje nacionalnih francuskih propisa o državnoj upravi, zaštiti potrošača i kontroli legaliteta kod prometa nekretnina, kao i učinkovita organizacija takvih poslova. To ograničenje pravnih posljedica koje se odnose na stra- ne isprave, uvedeno zbog organizacijskih razloga, faktički u pravnim poslovima na francuskom tržištu nekretnina vodi do isključenja sudionika koji nisu Francuzi. Stoga će daljnji razvoj ovisiti o tome hoće li se takva ogra- ničenja s gledišta europskog prava smatrati razmjernima, pa stoga i opravdanima. Pritom će svakako igrati ulogu mogu li se i do koje mjere ciljevi države ostvariti drugim mehanizmima koji predstavljaju manje ograničenje. Stoga napeto očekujemo ishod. Budući da je prema francuskom pravu ugovorni odnos između dvije stranke obvezujući i bez da je ispravu sastavio bilježnik, a samo je učinak na treće povezan sa sastavljanjem isprave od strane bilježnika, zapravo se ne može razabrati na koji bi se način zabranom stranih bilježničkih isprava u zemljišnim knjigama ostvarila efikasna zaštita potrošača. Za razliku od toga, dopušteno je da se učinak ugovora zbog zaštite potrošača općenito veže uz sastavljanje isprave od strane bilježnika koji poznaje vlastiti pravni poredak. Samo je on pozvan i u stanju osigurati kontrolu pravovaljanosti u skla- du s nacionalnim pravom. Pridržavanje odredaba zaštite potrošača također je izvorna zadaća bilježnika. To vrijedi prije svega onda kada se zaštita potrošača osigurava propisima čiji su predmet proceduralne odredbe. U mno- gim je pravnim porecima zaštita od preuranjenih odluka zajamčena time što bilježnik ne smije sastaviti ispravu, dok nisu ispunjeni određeni preduvjeti, ili ne protekne rok za premišljanje. Realno je da zaštitu koja proizlazi iz takvih odredaba stoga mogu ostvariti samo bilježnici iz vlastite zemlje. Aktualna verzija Direktive o pružanju usluga ne primjenju- je se na poslove javnih bilježnika koji su im povjereni od strane državnih tijela. Kao rezultat možemo predvidjeti da se i kod načelne primjenjivosti temeljnih sloboda iz UoEZ na zvanje javnog bilježnika uslijed toga neće značajno povećati njegovo pravo na zasnivanje poslovnog nastana ili sloboda pruža- nja usluga. POVELJA TEMELJNIH PRAVA EUROPSKE UNIJE Na posao bilježnika ipak sve više utječu druge temeljne norme koje potječu iz europskog zakonodavstva. Tako ovdje valja navesti Europsku povelju temeljnih prava. Značaj njezine primjene sve više raste time što se razabiru i njezini učinci na građansko pravo. Kao primjer ovdje navodimo sudsku praksu Europskog suda u svezi učinaka Povelje temeljnih prava kod prava na ime. U odluci u premetu Sayn-Wittgenstein Europski sud se morao pozabaviti odbijanjem službi jedne države članice da prizna sve sastavne dijelove imena vlastitog državljana koje je on stekao posvojenjem u drugoj državi članici, gdje je u tom trenutku živio. Europski sud je najprije naglasio da je ime osobe dio njezina identiteta i privatnog života, te da njihova zaštita utemeljene člankom 7. Povelje temeljnih prava Europske unije i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Razlike između dva imena koja se odnose na istu osobu pak mogu dovesti do nesporazuma i nedostataka. To načelno predstavlja veliki nedostatak. Pa ipak, takva regulacija može biti protivna javnom poretku neke druge države članice. Pozivanje na pojam javnog poretka pritom se može razlikovati od drža- ve članice do države članice. Stoga nadležnim nacionalnih službama treba dati diskreci- ono pravo unutar granica postavljenih Ugovorom o EZ. U konkretnom slučaju Europski sud je odbijanje nacionalnih službi proglasio razmjernim. U jednom je drugom slučaju Europski sud donio odluku da građanin EU mora prihvatiti da njegova domicilna zemlja dijelove imena koji su stečeni u inozemstvu u matičnim knjigama ne mora preuzeti na jeziku zemlje podrijetla, već takve dijelove imena može transliterirati na službeni jezik te zemlje. Iz takvog postupanja ne proizlaze znatni nedo- staci za imatelja imena. Zaštita službenog jezika države članice tu je u suprotnosti s privatnim interesom za nesme- tanim korištenjem vlastitog imena na drugom jeziku. Te presude u odnosu na posao bilježnika potvrđuju da Povelja temeljnih prava ima neposredne učinke na gra- đansko pravo domicilne zemlje. Stoga i u svakodnevnoj bilježničkoj praksi treba voditi računa o daljnjem razvoju prava. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 16 V. OSTALI STRUKOVNI PROPISI U SVJETLU EUROPSKOG PRAVA Pored ovih načelnih pitanja na propise naše struke uvelike su utjecali poticaji koji su došli od europskog prava, a tiču se svakodnevnog rada bilježnika. To ćemo pojasniti na nekoliko primjera. Zaštita podataka Kao što je poznato, bilježnik utvrđuje identitet osobe za koju sastavlja ispravu. On te podatke ne pohranjuje samo u roli isprave, već i u samim ispravama. Pritom mora voditi računa o čl. Ukoli- ko se podaci koriste u pravnom prometu, treba odvagnuti hoće li se podaci preuzeti u ispravi i koji podaci će se pre- uzeti. Tako ima smisla samo u roli isprave navesti podatke o adresi stanovanja i datumu rođenja, no nije nužno da se ti podaci navode i u samoj ispravi. Tu posebice treba voditi računa o pravu osobe za koju se isprava sastavlja na tajnost podataka. Pranje novca Trećom Direktivom EU o pranju novca i Provedbenom direktivom bilježnici zajedno sa slobodnim pravnim za- nimanjima i poreznim savjetnicima uključeni u područje primjene tog propisa. Bilježnici imaju specifične obveze vezane uz utvrđivanje identiteta sudionika i prijavu sumnji- vih slučajeva. Osim toga, bilježnik ima obvezu prikupiti informacije o svrsi i vrsti poslovnog odnosa u koji se namjerava ući, osim ako on nije van sumnje razvidan iz samog posla. Nadalje, on mora ustanoviti u čiju se eko- nomsku korist određeni posao sklapa, dakle tko je fizička osoba u čije vlasništvo prelazi predmet transakcije, ili koja naposljetku kontrolira ugovornog partnera, ili tko je fizička osoba na čiju se inicijativu transakcija provodi ili zasniva poslovni odnos. Ukoliko se radi o fizičkoj osobi koja nema sjedište u tu- zemstvu, koja obnaša ili je obnašala važnu funkciju, ili se pak radi o bliskom članu njezine obitelji ili osobi s kojom je ona — koliko je poznato — bliska u smislu čl. Borba protiv terorizma Europski sud je dana 11. Premda ju nezavisni odvjetnik smatra ništetnom, Uredba EU je nacionalno pravo koje se nepo- sredno primjenjuje. Bilježnici stoga u skladu s čl. Bilježničke isprave koje imaju prekogranični učinak Bilježnik, kao što je poznato, sastavlja javne isprave. Javne isprave u pravilu imaju posebnu zakonsku dokaznu snagu. Ta dokazna snaga proizlazi iz nacionalnog zakono- davstva. Zakonodavstvu u drugim državama članicama je prepušteno da odluči hoće li ta dokazna snaga u njihovom pravnom sustavu imati usporediv učinak. Isključenje pojedinačne isprave iz područja primjene u drugim pravnim porecima, kao što je to slučaj kod odred- be francuskog prava koju smo uvodno opisali, ne utječe na stvarnu dokaznu snagu. Međutim, kao što smo pokazali na primjeru Francuske, to ipak vodi do isključenja stranih bilježnika s pravnih tržišta u drugim zemljama. Ta spozna- ja znači da će bilježnik morati detaljno savjetovati stranke i to im pojasniti kada mu se obrate za pomoć želeći sastavi- ti ispravu koja bi trebala imati učinak u inozemstvu. Međutim, to valja razlikovati od prekogranične dopušteno- sti ovrhe na temelju vjerodostojnih bilježničkih isprava. Na temelju njih se može provesti ovrha u drugoj zemlji, ako bi takav učinak imale i prema nacionalnom domicilnom pravu. Budući da isprave, koje potpadaju pod čl. Spo- razuma o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluke iz Bruxellesa od 27. Privatne isprave nemaju takvu dokaznu snagu, tako da one mogu postati javne isprave samo ako se uključi služ- ba ili neko drugo tijelo koje ima odgovarajuća ovlaštenja u zemlji iz koje potječu. Uredbe o uzdržavanju1 izričito predviđa prizna- vanje javnih isprava iz drugih država članica. Pritom se navodi posebna definicija javne isprave. Radi se o pisme- nu u predmetu vezanom uz uzdržavanje koje je sastavlje- no u skladu s propisanom formom ili registrirano kao javna isprava u zemlji podrijetla, a čija dokazna snaga i se odnosi na potpis i na sadržaj javne isprave ii i ustanovljena je od strane nadležne službe ili drugog ovlaštenog tijela. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 17 Javne isprave koje imaju ovršnu snagu u državi iz koje potječu moraju se priznati i u drugoj državi članici, gdje na temelju njih također mora biti moguća ovrha. Nadležna služba države podrijetla na zahtjev stranke koje se to tiče sastavit će izvod iz javne isprave koristeći, ovisno o sluča- ju, obrasce predviđene prilozima uz Uredbu. U međuvremenu je u bilježničkom poslu postala svakod- nevna praksa da se sastavljaju isprave koje imaju ovrš- nu snagu, a služe za ovrhu u inozemstvu. U tu se svrhu sastavljaju ovršne isprave na više jezika koje u inozemstvu mogu poslužiti kao ovršni naslov bez da je potrebna neka daljnja sudska odluka. BILJEŽNIK U PROCESU EUROPSKE INTEGRACIJE Međutim, značaj europskog prava izlazi iz okvira praktič- nih pravila struke. Uvođenjem Europskog dioničkog društva2 osnivanjem takvog društva na temelju bilježničke isprave stvara se novi pravni subjekt, koji svoje sjedište može premjestiti u neku drugu državu članicu bez da pritom izgubi pravnu osobnost. U Direktivi o spajanju poduzeća3 iz 2005. U pojedinim zemlja on čak umjesto suda kontro- lira pravovaljanost u skladu s pravom koje važi za pravni subjekt koji prenosi svoje udjele. Na temelju njegovih isprava dolazi do pravnih promjena, ne samo u domicilnoj zemlji, već i u državi članici gdje će spajanje poduzeća također imati učinke. Naposljetku, Direktiva o priznavanju stručnih kvalifikacija poziva se na bilježnike kada podnositelju zahtjeva izričito dopušta mogućnost da potrebne izjave predaju u obliku prokazne izjave, ako se u državi članici iz koje potječu ne mogu izdati dokumenti potrebni za priznavanje njihovih stručnih kvalifikacija. NOVI HORIZONTI ZA BILJEŽNIKE Nedavni razvoj na području sekundarnog prava EU ima znatne učinke na posao bilježnika. Pritom se u manjoj mjeri radi o uvjetima za obavljanje bilježničkog posla, već prvenstveno o materijalno-pravnim odredbama koje u sadržajnom smislu utječu na promjene u radu bilježnika. U kontekstu praktičnog rada ovdje su posebice značajne 2 Uredba EZ br. Odabir režima bračne imovine Dana 20. Kod monogamnih i poligamnih brakova između muškarca i žena stranke od 21. Stranke mogu odabrati a pravo mjesta države uobičajenog boravišta čl. Države članice, međutim, mogu predvidjeti još strik- tnije formalne kriterije, ako oba bračna druga imaju svoje uobičajeno boravište u toj državi članici prilikom sklapanja takvog sporazuma. Ukoliko se uobičajeno boravište brač- nih drugova nalazi u različitim državama članicama, tada je dovoljno da se vodi računa o formi propisanoj u jednoj od država članica. Uredba o nasljednom pravu Dana 08. Europsko vijeće usvojilo je Uredbu o nasljednom pravu. Uredba definira jedinstvena pravila o tome koje se nasljedno pravo primjenjuje kod prekogra- ničnih ostavina ujednačavanje međunarodnog privatnog prava. Time što se u svim državama članicama EU osim Danske, Irske i Velike Britanije mjerodavno pravo određu- je prema istim pravilima, otklanja se problem trenutačne partikularne primjene prava kod prekograničnih ostavin- skih postupaka. Opće pravilo glasi: primjenjuje se nasljedno pravo države u kojoj se nalazilo zadnje uobičajeno boravište ostavitelja. Za sve ljude koji trajno borave u Njemačkoj i tamo umru, vrijedit će dakle njemačko nasljedno pravo, bez obzira kojeg su državljanstva. Time se, doduše, načelno ne mijenja materijalno nasljedno pravo dotične zemlje. Ostavitelj sada samo u oporuci ili ugovoru o nasljeđivanju može odabrati nasljedno pravo zemlje čiji je državljanin. Primjerice, Hrvat koji se trajno nastanio u Španjolskoj može odabrati hrvatsko nasljedno pravo. Tada će se ostavinski postupak provoditi prema hrvatskom pravu. Međutim, ako ne odabere mjerodavno pravo, u budućnosti će se primjenjivati španjolsko nasljed- no pravo, ako se njegovo zadnje uobičajeno boravište nalazilo u Španjolskoj. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 18 Učinci te uredbe s gledišta materijalnog prava idu još dalje. Njemačko-francuski bračni par koji stanuje u Francuskoj sada može pred njemačkim, ali i pred francuskim biljež- nikom, dati sastaviti ugovor o nasljeđivanju u skladu s njemačkim nasljednim pravom, te u tom ugovoru definirati na koji će se način raspolagati nekretninama u Francuskoj. U tom ugovoru o nasljeđivanju jedino moraju kao mjero- davno odabrati njemačko pravo. Naposljetku, Uredba predviđa tzv. Europsko rješenje o nasljeđivanju. Na temelju te potvrde nasljednici i izvršitelji oporuka mogu dokazati svoj pravni status u svim drža- vama članicama u kojima vrijedi Uredba. Osim toga, nacionalna rješenja o nasljeđivanju, primjerice njemačko rješenje o nasljeđivanju, priznaju se u drugim državama članicama u skladu s odredbama Uredbe. Dakle, nasljed- nici ubuduće neće morati u svakoj državi članici tražiti izdavanje novog rješenja o nasljeđivanju. Rezultat Slijedom mogućnosti odabira mjerodavnog prava koje su znatno proširene bilježnici će se sada morati pozabaviti jednim pravnim područjem prema kojemu su se do sada ponašali kao maćeha: komparacijom prava. Te nadalje, koje ciljeve neće ostvariti, a mogao bi ih ostvariti odabirom drugog prava. Bilježnik je, dakle, od sada pozvan i prisiljen pozabaviti se stranim pravom. Tu se, dakle, može očekivati temeljna promjena metoda. U obzir dolaze uvijek samo pravo mjesta države , gdje se nalazi prebivališta ili pravo zemlje čiji je ostavitelj državljanin, a kod bračnih drugova i pravo zemlje iz koje potječe supružnik. Ukoliko se mogu odabrati i pravni poreci koji poznaju zajedničku oporuku ili ugovor o nasljeđivanju, sporazum o nužnom dijelu ili sporazum o odricanju od nasljedstva, možda će strateški biti povoljnije odabrati takvo pravo, nego materi- jalno pravo u kojem su odredbe o nužnom dijelu povoljnije od pravnog poretka koji omogućuju ugovorne odredbe europskog nasljednog prava. Zbog takve komparacija prava bilježnici će se svakako morati suočiti s načelnim problemima i postavit će se pitanje odgovornosti. Bilježničke komore koje su članice Vijeća notarijata EU CNUE u tu su svrhu potkraj 2007. Cilj te mreže je da se kod svih prekograničnih pravnih pitanja na europskoj razini ostvari koordinirana suradnja notarijata članica CNUE-a. Poput Europske pravosudne mreže za suradnju u građan- skim i trgovačkim predmetima EJN , Europska notarska mreža ENN neće preuzeti funkciju pravnog savjetovanja. Preko nje će se pružati podrška uključenim bilježnicima kod rješavanja prekograničnih predmeta. Tako će se preko Europske notarske mreže ENN , primjerice, moći dobiti informacije o tomu je li nužna ili moguća forma javne isprave, pružit će se podrška kod potrage za kolegama koji raspolažu odgovarajućim jezičnim kompetencijama nužnim za rješavanje nekog predmeta, ili će se samo uspostaviti kontakt s određenim kolegom u drugoj državi članici. Ciljevi Europske notarske mreže ENN stoga su vezani prije svega uz tehničku podršku kod rješavanja prekograničnih postupaka. Osim toga, CNUE je u međuvremenu uspostavio inter- netsku stranicu s detaljnim informacijama o nasljednom pravu na adresi www. Tu se na 23 jezika mogu naći informacije o nasljednom pravu u zemljama Europske unije. ZAVRŠNE NAPOMENE Na kraju ovog izlaganja možemo ustanoviti da je europ- sko pravo prodrlo i u bilježničku praksu. Dok smo u prvoj dekadi učinke mogli osjetiti u vidu stalnih izmjena mate- rijalnog prava, sada su bilježnici neposredno uključeni u proces integracije. Europski zakonodavac sve češće po- seže za uslugama javnih bilježnika i njihovim proizvodima. Uvođenjem opcije odabira prava u građanskom pravu bi- lježnik čak štoviše postaje motor europske integracije. On je sada izričito pozvan da državljanima EU kod prekogra- ničnih pitanja u raznim životnim situacijama omogući da uživaju u plodovima integracije. UVOD Osnovni način funkcioniranja suvremenog tržišnog gos- podarstva jest neprestano ulaganje. Takav ciklus kojem nema kraja, jer se zahtjevi svode na neprestano stvaranje nove vrijednosti, podrazumijeva korištenje zajmova ili kredita kao jedinih instrumenata za ostvarenje postavljenih ciljeva. Zajam ili kredit ovlaštena je u pravilu dati banka ili neka druga kreditna odnosno financijska institucija. Banke ili druge institucije koje daju kredite ili pozajmljuju novac nastoje svoje tražbine što je moguće bolje osigurati. Pod stvarnopravnim osiguranjem se podrazumijeva primje- na instituta kojima bi banke prije svih mogle zahtijevati namirenje na točno određenoj stvari u slučaju da njihova tražbina ne budu po dospijeću ispunjena. Hrvatski pravni sustav sadrži dva vrlo važna realna instituta kojima se vjerovnici najčešće služe za stvarnopravno osiguranje svojih tražbina. To su založno pravo, odnosno hipoteka, i prijenos vlasništva radi osiguranja, odnosno fiducija2, 3. Svoje tražbine vjerovnici mogu osigurati raznim predmeti- ma i pravima. Prema tome, to mogu biti razne pokretnine npr. U ovom radu fokus istraživanja u pogledu predmeta kojim se tražbina osigurava su nekretnine radi njihove velike vrijednosti i učestale upotrebe pri osiguravanju tražbina. Prikaz istraživanja sadrži pitanja i odgovore o primjeni navedenih instituta u praksi koji su dobiveni provedbom empirijskog istraživanja na sudionicima postupka osigura- nja i namirenja kroz institute založnog prava i fiducije. Cilj provedenog empirijskog istraživanja jest pronalaženje naj- efikasnijeg, najbržeg te najjeftinijeg puta i sredstva kojim bi se stvarnopravno osigurala tražbina vjerovnika. OPĆENITO O ZALOŽNOM PRAVU I FIDUCIJI U subjektivnom smislu založno pravo na nekretnini hipo- teka jest besposjedovno stvarno pravo koje založnom vje- rovniku kao svome nositelju pruža ovlast da namiri svoju tražbinu iz vrijednosti nečije stvari ili prava koje služe kao osiguranje ne bude li po dospijeću tražbina ispunjena. Naš pravni poredak sadrži temelje rimskog privatnog prava, iz kojeg je preuzeta većina instituta, a u kojem je kao instrument osiguranja prvotno nastala fiducija, otkud potječe i sam naziv. Fiducija na latinskom jeziku označava povjerenje jer se radi o in- stitutu prema kojem dužnik prenosi svoje vlasništvo na vjerovnika kao osiguranje da će mu vratiti njegovu traž- binu. Naime, fiducija u rimskom pravu prethodi samom založnom pravu, odnosno smatra se da je založno pravo nastalo na temeljima fiducije. Ovo je neizravna poslje- dica određenih načela i odredbi prema kojima su instituti založnog prava i fiducije komplementarni, no jednako tako promatrajući iz perspektive njihovih specifičnosti dijame- tralno različiti. Uređenje stvarnopravnih osiguranja na nekretninama u najvećem dijelu nalazi se u Zakonu o vlasništvu i dru- gim stvarnim pravima6 u daljnjem tekstu: ZV , Ovršnom zakonu7 u daljnjem tekstu: OZ te Zakonu o zemljišnim knjigama8 u daljnjem tekstu: ZZK. Uz opće zakone tako postoje i drugi brojni propisi koji uređuju različite slučaje- ve nastanka i prestanka stvarnopravnih osiguranja npr. Prema svom uređenju posebni propisi ne sadrže posebne odredbe o stvarno- pravnom osiguranju već samo općenite norme koje na specifičan način reguliraju pravne režime pojedinih vrsta 4 Gavella, Nikola, Založno pravo, Zagreb, 1992. Emil Cetina Student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dobitnik Rektorove nagrade za ovaj rad Uloga stvarnopravnih osiguranja u kreditiranju gospodarskih djelatnosti Teorijski i praktični aspekti hipoteke i fiducije na nekretnini JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 20 nekretnina, a najčešće u smjeru ograničavanja raspolaga- nja istih. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE O PRIMJENI INSTITUTA 3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA U sklopu obrađivanja dobrovoljnog stvarnopravnog osigu- ranja tražbina na nekretninama, tj. Istraživanje je bazirano na upitniku koji sadrži određeni fundus pitanja, njih trideset, na koja su svoje odgovore dali suci, javni bi- lježnici te banke. Tako su svoje odgovore dala četiri suca, pet javnih bilježnika te četiri banke. Metodologija koja koristila se prilikom istraživanja jest u znanstvenom pogledu jedan od oblika između, kategorič- ki rečeno, intervjua i ankete. Većina odgovora ispitanika prikazana je u grafovima radi lakšeg pregleda, dok su ostala pitanja opisnog tipa pa se stoga teško mogu izraziti jednoznačnim odgovorima te nisu prikazana u slikama. Struktura pitanja određena je po institutima, odnosno fidu- ciji i založnom pravu. Po redoslijedu prvo se nalaze pitanja koja su zajednička u odnosu na fiduciju i založno pravo jer vrijede jedinstveno za sve navedene institute. Druga pita- nja se odnose isključivo na založno pravo, dok se posljed- nja pitanja tiču samo fiducije. Na samom kraju nalazi se zaključak provedenog istraživanja, te se daje sažet prikaz teza i rezultata koji proizlaze iz navedenog istraživanja. REZULTATI I RASPRAVA PROVEDENOG ISTRAŽIVANJA 3. Odnos upotrebe založnog prava i prijenosa vlasništva radi osiguranja na nekretninama iz prikazane slike odražava realno stanje u praksi. Veoma visok postotak založnog prava 86,66% u odnosu na prijenos vlasništva radi osi- guranja 13,33% pokazuje koliko je založno pravo faktič- no prevladalo i ustalilo se u praksi kao primjenjivaniji oblik stvarnopravnog osiguranja na nekretninama. Budući da su odgovore na ovo pitanje dali ovršni suci, javni bilježnici i banke kao glavni sudionici i prvenstveno najbolji poznava- telji stvarnopravnog osiguranja tražbina može se zaključiti da se u znatno većoj mjeri koristi založno pravo. Zašto se institut založnog prava odnosno prijenosa vlasništva radi osiguranja koristi više odnosno manje? Navedeno pitanje bilo je postavljeno svim grupama ispitanika javni bilježnici, suci, banke. Svi ispitani suci nisu mogli odgovoriti na ovo pitanje obrazlažući da se kod njih gotovo uopće više ne ugovaraju dobrovoljna stvarno- pravna osiguranja, ali su kao što se vidi dali odgovore na prethodno pitanje s napomenom da je to njihovo mišljenje. Javni bilježnici odgovaraju kako je stvar poslovne prakse i odluke banaka koji će se institut upotrijebiti. U slučaju da im se stranke obrate za savjet sa željom da svoje odnose urede javnobilježničkim aktom, uvijek im preporučaju da zasnuju založno pravo iz razloga što se radi o potpuno jasno uređenom i u praksi provjerenom institutu, dok je institut prijenos vlasništva radi osiguranja od 1996. Banke su svoje odgovore potpunije obrazložile, a koji se u principu ne razlikuju. One smatraju kako je institut prijenosa vlasništva radi osiguranja još uvijek nedovoljno zastupljen u praksi budući da je u više navrata mijenjan izmjenama OZ što ga je učinilo nesigurnim jer se ne zna u potpunosti dokle seže odgovornost predlagatelja osigura- nja, dok je hipoteka postojaniji institut s kojim je poslovni svijet bolje upoznat. Učestalim izmjenama OZ kroz nekoliko prošlih godina toliko se promijenio režim reali- zacije prijenosa vlasnišva radi osiguranja da je došlo do slučajeva u kojima su vjerovnici postali nesigurni i izloženi većem broju prigovora za slučaj realizacije svojih prava, pri čemu se rasprava često iscrpljivala u pitanju primje- ne mjerodavnog zakona na dotični institut. Drugi razlog slabe primjene prijenosa vlasništva radi osiguranja jest što preuzimanje vlasništva za banke nije atratktivna opcija iz razloga njihove ograničenosti ulaganja u nekretnine. Naime, banke se moraju pridržavati pravila o kreditnim institucijama i upravljanju kreditnim rizicima koji ograni- čavaju opseg imovine banke. Prema tome primjetno je da prijenos vlasništva radi osiguranja ne nudi osobite Slika 1. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 21 prednosti u odnosu na založno pravo, pri čemu su pravila zasnivanja i realizacije založnih prava godinama ustaljenja i vjerovnicima načelno prihvatljivija. Koliki su troškovi sklapanja sporazuma u obliku javnobilježničkog akta, a koliko u obliku solemnizirane privatne isprave kod zasni- vanja založnog prava ili prijenosa vlasništva radi osiguranja? Pitanje je bilo upućeno isključivo javnim bilježnicima jer u njihovu dužnost ulazi izrada javnobilježničkog akta i sole- mnizacija privatne isprave. Kao što se iz grafičkog prikaza se može primijetiti vrlo je mali broj izrade javnobilježničkih akata što nije nimalo neobično s obzirom da je u pret- hodnom pitanju prikazano kako su troškovi sastavljanja javnobilježničkog akta u odnosu na solemnizaciju privatne isprave dvostruko manji. Veći dio slučajeva u kojima se sastavlja forma javnobilježnikog akta jest ako su vjerovnici strane fizičke ili pravne osobe odnosno banke koje uglav- nom inzistiraju na najvećem mogućem stupnju zaštite i najstrožoj formi bez obzira na troškove. Koliki broj puta se uspjelo više vjerovnika namiriti iz nekret- ninom osigurane tražbine kod založnog prava ili prijenosa vlasništva radi osiguranja? Grafički je prikazan primjer odnosa troškova javnobiljež- ničkog akta i solemnizirane privatne isprave. Naime, pita- nje je bilo postavljeno samo javnim bilježnicima. Konkretne odgovore nisu mogli dati s obzirom da kalkulacija troškova ovisi o vrijednosti tražbine te im je stoga bilo teško iznositi određene brojke. Ono što su napomenuli, a to je propisa- no Pravilnikom o privremenoj javnobilježničkoj tarifi9, jest da je solemnizirana privatna isprava za 50% pedeset po- sto jeftinija od sklapanja javnobilježničkog akta. Bitno je spomenuti kako banke imaju svoje pravne službe ili odvjetnike koji prate pravno stanje u zakonodavstvu i praksi te je prema tome nepotrebno da dodatne troškove stvaraju javnobilježničkim aktom kada im je dovoljna zaštita pružena u privatnim ispravama, unaprijed pripremeljnim ugovorima, koje solemniziraju. Koliki je omjer sklapanja sporazuma vjerovnika i dužnika o osiguranju tražbine založnim pravom ili prijenosom vlasništva radi osiguranja u obliku javnobilježničkog akta i solemnizirane privatne isprave? Pravilnik o privremenoj javnobilježničkoj tarifi Slika 4. Suci i javni bilježnici odgovorili su na postavljeno pitanje. Odgovori sudaca odnose se na založno pravo budući da se namirenje provodi sudskim putem, dok su javni bilježni- ci odgovarali vezano za prijenos vlasništva radi osiguranja s obzirom da se namirenje provodi izvansudskim putem. Pojam više vjerovnika se odnosi na dva ili više vjerovnika odnosno više od jednog vjerovnika. Ukupni troškovi provođenja postupka namirenja, kamate te glavnica kada se odnose na više vjerovnika nedostatni su da svaki od njih u cijelosti bude namiren. Četiri ispitanika su odgovorila kako više vjerovnika svoje osigurane tražbine niti jednom nije uspjelo namiriti što u prikazanom grafikonu jasno odražava domina- ciju u odnosu na ostale odgovore. Slučajevi u kojim je više tražbina osigurano hipotekom, odnosno postoji veći broj vjerovnika, proporcionalan je s povećanjem rizika nenami- renja svih vjerovnika. Vjerovniku koji se u takvim slučajevi- ma nalazi u prvenstvenom redu na ranijem mjestu rizik će biti manji u odnosu na vjerovnika koji se nalazi na kasnijem mjestu u prvenstvenom redu, premda ni njegovo cjeloku- pno namirenje nije u potpunosti izgledno. Troje ispitanika je odgovorilo kako nema podataka o slučajevima namirenja više vjerovnika što govori da postoji svijest vjerovnika o riziku nenamirenja nekretninom osigurane tražbine. Prema prikazanom grafikonu odgovori se razlikuju iako je vidljiva dominacija odgovora kako se više vjerovnika koji svoje tražbine osiguravaju na jednoj nekretnini nikada dosad nije uspjelo namiriti. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 22 Koliko vremenski traje kod suda, a koliko kod javnog bilježni- ka proces sklapanja sporazuma o stvarnopravnom osiguranju tražbina? Upotrebljavate li sudski ili javnobilježnički put za stvarnopravno osiguravanje svojih tražbina? Odgovore na navedeno pitanje dali su javni bilježnici i suci zbog toga što se isključivo kod njih vrši sklapanje sporazu- ma o stvarnopravnom osiguranju tražbina. U grafikonu s lijeve strane prikazan je broj dana koji služi kao mjerna jedinica prema kojoj se iskazuje vrije- me trajanja procesa sklapanja navedenog sporazuma. Rezultat odgovora jest prosječan broj dana koji se dobije izračunom odgovora, a koje su po slobodnoj ocjeni dali ispitanici. Javni bilježnici odgovorili su da proces sklapanja traje od jednog do najviše tri dana. Pri ovakvim odgovorima može se sa sigurnošću reći da je najdulje vrijeme potrebno za sklapanje takvog ugovora kod javnog bilježnika tri dana, iako je u grafikonu prikazan dobiveni prosječni rezultat od jednog i pol dana. Broj dana koje su iznijeli suci dosta su veći u odnosu na dane javnih bilježnika. Suci su pri odgovaranju napomenu- li da sklapanja dobrovoljnih sporazuma kod njih u praksi nema te se njihovi odgovori temelje na vlastitoj slobodnoj procjeni. Rezultat prosječnog broja dana koji se dobije iz navedenih odgovora jest dvadeset dana, što predstav- lja broj dana u kojem bi se vjerojatno sklopio navedeni sporazum. Sve u svemu kada se dobiveni rezultati općenito pogleda- ju egzaktan broj nije toliko ni bitan koliko je bitna činjenica da kod suda u vremenski znatno većoj mjeri traje sklapa- nje sporazuma o dobrovoljnom osnivanju stvarnopravnih osiguranja u odnosu na javne bilježnike gdje se navedeni sporazum praktički može sklopiti odmah ako stranke imaju svu potrebnu dokumentaciju. Odluke stranaka da svoje sporazume o stvarnopravnom osiguranju tražbina sklope pred javnim bilježnikom vrijedi u pravilu za velike hrvatske gradove kao što su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, dok se u malim mjestima sporazumi čak više sklapaju pred sudom iz razloga što stranke imaju veće povjerenje u suce te suci u malim mjestima ročište za sklapanje navedenog sporazuma mogu vlo brzo zaka- zati jer nemaju puno predmeta. Pitanje je bilo postavljeno isključivo bankama s obzirom da su oni aktivni subjekti koji imaju pravo izbora između suda i javnog bilježnika pred kime žele sklapati sporazum o stvarnopravnom osiguranju tražbina. Iz grafikona se jasno može vidjeti kako su sve banke odgovorile da upotre- bljavaju javnobilježnički put kojim stvarnopravno osigu- ravaju svoje tražbine. Razlozi za takav odabir se u biti ne razlikuju. Banke smatraju da je javnobilježnički put brži i efikasniji, kako kod navedenog puta postoji veća tehnička fleksibilnost, dogovor o terminu, te povjerenje klijenta koji preferira suradnju s izvjesnim njemu poznatim bilježnikom, kako se time dobiva ušteda na vremenu jer klijent sam dogovara s javnim bilježnikom solemnizaciju sporazuma o osiguranju. Svi navedni razlozi jasno upućuju zašto se banke odlučuju na sklapanje sporazuma o stvarnoprav- nom osiguranju tražbina pred javnim bilježnikom budući da je njegov put, kao što je potvrđeno u prijašnjem pitanju, definitivno brži. Upozoravate li stranke na neprimjenjivost zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u korist stjecanja do kojih dođe sve do 1. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 23 Pitanje je upućeno javnim bilježnicima i sucima budući da se pred njima sklapaju sporazumi o stvarnopravnom osiguranju tražbina. Iz dobivenih odgovora vidljivo je kako nitko nije odgovorio da ne upozorava stranke na navedenu zakonsku normu, što bi moglo značiti da dotični kod kojih je bilo slučajeva savjesno obavljaju svoju dužnost. Iz toga proizlazi kako su rijetki slučajevi u kojima se osigurava tražbina na nekretnini za koju ne vrijedi zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. PITANJA O HIPOTECI Uspijeva li se vjerovnik u cijelosti namiriti iz zalogom osigurane nekretnine? Navedeno pitanje bilo je upućeno javnim bilježnicima i bankama, budući da se u sporazume u obliku javnobi- lježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave uvrštava clausula exequendi odnosno izvršna klauzula. Svi ispitanici su odgovorili potvrdno što navodi na zaklju- čak kako je clausula exequendi stalan dio prakse prilikom sklapanja sporazuma o stvarnopravnom osiguranju traž- bina na nekretninama. Najbolja ilustracija svih odgovora bio bi odgovor jednog javnog bilježnika koji navodi kako nijedan javnobilježnički akt koji je sam sastavio kao javni bilježnik ili isprave o osiguranju koje je solemnizirao nisu bile bez navedene klauzule. U kojem rasponu se najčešće kreće vrijednost tražbine koja se osigurava hipotekom na nekretnini? Odgovore na ovo pitanje dale su banke kao hipotekarni vjerovnici te suci jer se namirenje vjerovnika iz zalogom osigurane tražbine na nekretnini obavlja sudskim putem. Grafikon prikazuje broj odgovora, te posredno usporedno odnos samih pozitivnih te negativnih odgovora. Pretežnost odgovora upućuje na veću vjerojatnost slučaje- va u kojima se vjerovnici ne namiruju iz zalogom osigurane tražbine u odnosu na odgovore kako se namiruju. Prema priloženom grafikonu može se zaključiti kako je praksa različita i kako sve ovisi od slučaja do slučaja. Međutim, treba spomenuti kako velike banke minimaliziraju svoje ri- zike da se namire u cijelosti iz zalogom osigurane tražbine te u tom kontekstu treba promatrati navedene odgovore. Ugovara li se u principu clausulu exequendi, tj. Odgovore na postavljeno pitanje pružili su javni bilježnici jer su oni moraju primijetiti iznos tražbine budući da je ona u izravnoj korelaciji s odnosom njihovih troškova prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ili solemniziranja pri- vatne isprave. Njihovi odgovori prikazani su u tablici kao najniži i najviši iznosi vrijednosti tražbine koju se obično ugovara za hipoteku. Kao što se iz grafičkog prikaza može vidjeti najmanja vrijednost tražbine za koje se ugovaraju stvarnopravna JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 24 osiguranja na nekretninama jest 10. Najmanji iznos je po prirodi stvari logičan s obzirom da banke za manje iznose prije uzimaju kao zalog pokretnine koje su u principu niže vrijednosti u odnosu na nekretnine. Bitna karatkeristika nekretnina kao osiguranja tražbina jest što im je cijena tržišno prilično stabilna, odno- sno nema velikih odstupanja. Također nekretnina kao stvar ima gotovo neograničen rok trajanja što sigurno pridonosi njenoj vrijednosti. Prema izraženima iznosima za koje se tražbina osigurava može se zaključiti kako se najčešće radi o stambenim kre- ditima koje banke sklapaju sa građanima, što je u intervjuu potvrdio i jedan javni bilježnik. Što se tiče pravnih osoba, tj. Koristi li se vlasnik pravom da prenese hipoteku na novu tražbinu kada stara prestane, tj. ZV Koristi li se vlasnik pravom zabilježbe pridržaja prvenstvenog reda na vrijeme od 3 godine? Pitanje je bilo upućeno javnim bilježnicima te sucima iz istih razloga kao i prethodno pitanje. Prema grafikonu jasno se može vidjeti kako se vlasnik ni ovim pravom ne koristi. Osim razloga nedovoljne educira- nosti jedan javni bilježnik navodi kako su postupci upisa zabilježbe u zemljišnim knjigama često spori i dugotrajni. Upravo stoga kada bi se vlasnik odlučio na takvo što postupak upisa bi mu otežavao poslovanje jer često zbog poslovnih razloga mora tražiti i brisanje istoga što dodatno produžuje postupak. Koristi li se vlasnik pravom da se upiše nova hipoteka na mjesto stare ali pod ograničenjem da se stara izbriše u roku od godine dana? Navedeno pitanje u uskoj je vezi sa prethodna dva. Na ovo pitanje također su svoje odgovore dali javni bilježnici te suci. U odnosu na prethodna dva ovo pitanje je zanimljivo iz razloga što je na njega dan jedan odgovor kako se vlasnik koristi pravom da se upiše nova hipoteka na mjesto stare pod ograničenjem da se stara izbriše u roku od godine dana. Ispitanik koji je dao svoj odgovor na navedeno pita- nja napomenuo je kako su ovakvi slučajevi rijetki. Prema prethodna dva pitanja koja jedanko tako sadrže određeno raspolaganje vjerovnika očita je dominacija 14 Čl. Pitanje je postavljeno javnim bilježnicima i sucima koji bi trebali znati što radi založni dužnik ili treća osoba odnosno vlasnik nekretnine nakon što jedna tražbina prestane a nekretnina je opterećena sa više hipoteka. Iz prikazanog se može vidjeti kako se vlasnik ne koristi svojim pravo raspolaganja neizbrisanom hipotekom. Niti jedan odgovor nije upućen prema slučaju u kojem bi se vlasnik svojim pravom koristio. Jedan od vjerojatnih zaključaka koji se ovdje nameće jest nedovoljna educi- ranost vlasnika, odnosno običnih građana, o mogućnosti raspolaganja svojom neizbrisanom hipotekom. Ovakve zaključke potvrđuje jedan javni bilježnik koji navodi kako vjerojatno pravnici u kreditnim institucijama kojima bi ovo moglo biti najinteresantnije nemaju dovoljno znanja, a i ostali uključujući javne bilježnike, odvjetnike i suce također nisu dovoljno o tome educirani kako bi svoje klijente mogli o tome upoznati. U pravilu nemaju saznanja suci budući da se kod njih dobrovoljna stvarnopravna osiguranja uopće više ne sastavljaju. Ugovara li se simultana hipoteka, odnosno slučaj kada više nekretnina zajednički osigurava određenu tražbinu? Odgovori koje su dali suci i javni bilježnici pokazuju kako ugovaranja simultanih hipoteka ima. Međutim, bitno je spomenuti kako takvih slučajeva nema puno, budući da sve ovisi o odnosu iznosa tražbine i vrijednosti nekretnine koja treba osiguravati određenu tražbinu. Ovakav odgovor upućuje na zaključak kako se vjerovnici koriste navedenim pravom te kako svoje tražbine osiguravaju s više nekret- nina što povećava vjerojatnost kako će svoju tražbinu po dospijeću moći uredno i po svom izboru namiriti. Samo je jedan odgovor prema kojem vjerovnici ne ugova- raju simultanu hipoteku. S obzirom da je dotični odgovor u manjini nije od posebne važnosti. Četiri ispitanika je odgo- vorilo kako nema saznanja, a navedena grupa ispitanika su bili suci. Koristi li se založni vjerovnik pravom na osnivanje podzaložnog prava na nekretnini? ZV Pitanje je upućeno javnim bilježnicima i sucima jer se kod njih treba sklapati sporazum o podzaložnopravnom osigu- ranju tražbina na nekretninama budući da se sklapa i na založnopravnom osiguranju. Odgovori ne upućuju niti na jedan konkretan zaključak. Zaključak bi se mogao svesti na konstataciju kako sve ovi- si od slučaja do slučaja te kako ugovaranja podzaložnog prava ima, premda vrlo vjerojatno nije učestalo. Suci su odgovorili kako nemaju saznanja s obzirom da se kod njih uopće više ne ugovaraju stvarnopravna osigura- nja tražbina na nekretninama. Ugovara li se obveza brisanja založnog prava iz zemljišne knjige i upisuje li se navedena obveza u zemljišnu knjigu? Pitanje je upućeno javnim bilježnicima i bankama kao vjerovnicima koji bi trebali brisati upisana založna prava u svoju korist. Pogledom na grafikon može se primijetiti kako većina ugo- vara navedenu obvezu, ali nitko od njih navedenu obvezu ne upisuje u zemljišnu knjigu. Neki od razloga zašto se uopće ni ne ugovara obveza brisanja jest mogućnost upisa hipoteke za novu tražbi- nu u prvenstvenom redu stare hipoteke,18 jer se obveza brisanja založnog prava ne može upisati istovremeno s uknjižbom tog založnog prava nego tek naknadno nakon što je založno pravo već upisano u zemljišnu knjigu. Jedan od ispitanika odgovara potvrdno na dio koji se odnosi na ob- vezu inter partes , dok negativno odgovara na upis takve zabilježbe u zemljišne knjige, a kao razlog tome navodi kao problem kod sudova zbog upisivanja zabilježbe. Neki ispitanici u svojim obrazloženjima naveli su kako smatraju da je to zakonska obveza, iako primjećuju da odredba često nedostaje, te prema tome ne smatraju da navedena obveza mora biti upisana u zemljišne knjige. ZV JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 26 Ugovara li se promjena prvenstvenog reda kod založnog prava? Pitanje je upućeno javnim bilježnicima te bankama budući da se kod njih sklapaju sporazumi o stvarnopravnom osiguranju tražbina, dok je u više navrata prikazano kako se kod suda navedena dobrovoljna osiguranja tražbina ne ugovaraju. Cijela grupa banaka je odgovorila kako ugovaraju promje- nu prvenstvenog reda. Svoje odgovore banke obrazlažu na primjerima. Tako spominju slučaj kada klijent prelazi iz jedne banke u drugu, ta banka sama sebi ugovara pro- mjenu prvenstvenog reda kako bi preskočila drugog vje- rovnika koji se nalazi u prvenstevnoom redu između njenih dviju tražbina. Konkretno je ukupno ovakvih slučajeva bilo dva do tri što znači da se navedeno raspolaganje rijetko pojavljuje. Drugi slučaj jest kada više vjerovnika financira istog dužnika, te se postigne dogovor između vjerovnika i dužnika koji će od vjerovnika biti upisan sa založnim pravom na prvom mjestu u prvenstvenom redu a koji na drugom. Ako je založni vjerovnik, za kojeg je dogovore- no da će biti upisan na drugom mjestu u prvenstvenom redu, već ishodio upis u zemljišnoj knjizi na prvom mjestu u prvenstvenom redu, tada se to založno pravo ne briše nego se u zemljišnu knjigu upisuju i ostala založna prava, a nakon toga se sklapa ugovor o ustupu prvenstvenog reda između založnih vjerovnika i dužnika te se podnosi sudu na provedbu. Iz svega navedenog može se zaključiti kako navedenih promjena prvenstvenog reda ima i kako vjerovnici, odno- sno banke, imaju višestrukih razloga i koristi od takvog raspolaganja. Koliko vremenski traje prodaja nekretnine na temelju založnog prava na javnoj dražbi putem suda? Na ovo pitanje svoje odgovore dali su samo suci. Kao što se iz grafikona može primijetiti svi suci su odgovorili kako prodaja nekretnine na javnoj dražbi putem suda traje preko godinu dana. Navedeni minimalni prodajni period preko jedne godine, koji ponekad traje i preko dvije godine, kako su objasnili suci, dosta je dug, što znači da bi se trebalo doći do određenih promjena kako bi se proces vremenski ubrzao. Jeste li ikada u praksi pristali na upis kao drugi u prvenstvenom redu kod založnog prava na nekretnini? Pitanje se odnosi isključivo na banke s obzirom da su one u pravilu vjerovnici te o njhovoj poslovnoj politici ovisi hoće li pristati na upis kao drugi u prvenstvenom redu. Grafikon jasno prikazuje kako su sve banke odgovorile da pristaju na upis na drugom mjestu u prvenstvenom redu. Jedna velika domaća banka navodi načelno da pristaje ako vrijednost nekretnine to dopušta s obzirom na zaduže- nost i stanje otplaćenosti ranije uknjiženih tražbina. Druga banka navodi kako je to poslovna odluka, a pristaje se na navedeni upis u slučaju da je dovoljna vrijednost nekret- nine za namirenje. Treća banka navodi kako je to iznimka, ali kada to čine sve ovisi o prvoj tražbini. Četvrta banka spominje kao razloge slučajeve ako je založno pravo na nekretnini upisano na drugom mjestu u prvenstvenom redu onda služi kao dodatno osiguranje provođenje založnog prava i na drugoj nekretnini koja nije opterećena založnim pravom u korist drugih vjerovnika, ili slučaj ako procijenjena vrijednost nekretnine pokriva iznos tražbina koje su osigurane založnim pravom na prvom i drugom mjestu u prvenstvenom redu. Koliko ste dosad puta u založnom ugovoru ovjeravali samo potpis založnog dužnika radi osnivanja dobrovoljnog založnog prava na nekretnini? Odgovore na navedeno pitanje dale su isključivo banke budući da o njima ovisi na koji će način sporazum o osigu- ranju tražbine biti potvrđen. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 27 Pitanje se odnosi na banke kao vjerovnike te javne bilježni- ke kao osobe ovlaštene da provode izvansudsko namire- nje. Prema dobivenim rezultatima teško je navesti jednostrani zaključak. Sudeći prema rezultatima ovisi od slučaja do slučaja hoće li se više vjerovnika uspjeti namiriti. Od svih odgovora dominira odgovor da namirenje više vjerovnika nije poznato što upućuje na zaključak, pošto se radi o fiduciji, da više vjerovnika niti nema jer vlasnik na koga je nekretnina prenesena radi osiguranja ugovara zabranu daljnjeg opterećenja nekretnine, što je vidljivo iz odgovora u 25. Ugovara li se u principu kod prijenosa vlasništva radi osigura- nja zabrana opterećenja hipotekom iste nekretnine? Navedeno pitanje je postavljeno svim ispitanicima, javnim bilježnicima, bankama te sucima. Prema prikazu grafikona može se protumačiti kako se zabranu opterećenja nekretnine hipotekom kod fiducije u većini slučajeva ugovara, što se može zaključiti prema omjeru pozitivnih i negativnih odgovora. Jedno od obrazloženja odgovora u kojem se ugovara zabrana opterećenja hipotekom iste nekretnine jest što banka u tom slučaju ima donekle mogućnost kontrole kod pokretanja ovrhe, što bi u konkretnom slučaju značilo da hipotekarni vjerovnik nema mogućnost pokrenuti ovrhu dok oni primjerice nemaju dospjelih tražbina. Zanimljivo je spomenuti obrazloženje koje navodi kako najčešće takvu klauzulu u ugovor stavljaju vjerovnici pa se dužniku odno- sno založnom dužniku daje zabrana daljnjeg stvarnoprav- nog raspolaganja ili opterećenja predmetnom nekretninom dok traje tražbina banke, ali u slučaju da dužnik želi dalje opteretiti svoju nekretninu uvjet je da se od banke pribavi prethodna suglasnost. Kao što se iz grafikona može vidjeti samo je jedna ban- ka odgovorila kako je više puta pri sklapanju založnog ugovora ovjeravala samo potpis založnog dužnika dok kao razlog navodi kako je to poslovna odluka. Ostale banke nisu nikada samo ovjeravale potpise iz razloga, kako same navode, banke idu na ovršnu ispravu te se isključivo radi solemnizacija. PITANJA O FIDUCIJI Je li dosad bilo slučajeva da se fiducija na nekretninama ugova- ra prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima? Suci su općenito odgovorili da nemaju saznanja o ugovaranju fiducije jer se dotični institut u praksi ne ugovara kod njih. Javni bilježnici navode kako nikada nisu ugovarali fiduciju prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer nije bilo interesa stranaka. Banke se očituju kako uglav- nom koriste, u slučaju da je rade, fiduciju po Ovršnom zakonu budući da je ona lex specialis u odnosu na ZV kao lex generalis. Uspijeva li se vjerovnik najčešće u cijelosti namiriti iz prijeno- som vlasništva nekretnine radi osiguranja? ZV JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 28 Ugovara li se u principu način korištenja nekretnine u korist vjerovnika kod prijenosa vlasništva radi osiguranja? Odgovore na navedeno pitanje dali su svi ispitanici. Iz priloženog grafikona očito je kako se uglavak o načinu korištenja nekretnine u korist vjerovnika kod fiducije ne ugovara. Banke kao razlog navode da im ne odgovara biti u posje- du nekretnina i brinuti se za iste jer im to nije djelatnost. Jednako tako u pravilu se radi o nekretninama koje založni dužnik koristi kao svoj poslovni prostor ili u njima stanuje te mu je stoga posjed prijeko potreban. Gospodarsko is- korištavanje jest u interesu vlasnika a ne banke i u slučaju da se preuzume iskorištavanje time bi se preuzela nepo- trebna odgovornost. Ugovara li se pravo vjerovnika na preuzimanje posjeda nekret- nine kako bi se ovrha mogla provesti temeljem sporazuma o osiguranju prijenosom vlasništva? Iz grafikona se može iščitati kako nitko nije odgovorio kako ne ugovara, odnosno u pravilu svi ugovaraju klauzulu o pravu vjerovnika na preuzimanje posjeda nekretnine. U slučaju da navedene klauzule nema u ugovoru, bilo bi teško prodati nekretninu, odnosno zahtijevalo bi se dodatno provođenje postupka predaje u posjed radi pro- daje. Prema tome čini se kako je to lakši put ako dođe do prodaje nekretnine po čl. Koristi li vjerovnik pravo da zahtijeva prodaju predmeta osigu- ranja, tj. Na ovo pitanje odgovarali su isključivo javni bilježnici te su kao što se može vidjeti u grafikonu svi odgovorili potvrdno. Kao razlog navode da se u pravilu ovim pozivom želi pota- knuti dužnika da eventualno u kraćem budućem vremen- skom periodu vrati dug. Banke uglavnom traže prodaju po čl. Oni koji se možda nadaju da će na ime namirenja tražbine steći vlasništvo nekretnine, traže primjenu čl. Ako se tražbina u roku ne podmiri vjerovniku ništa drugo ne preostaje nego se pokušati namiriti iz predmeta osigura- nja. Ukoliko se dužnik-protivnik osiguranja pozove da sam proda stvar vjerovniku ostaje na raspolaganju mogućnost da uzme nekretninu za iznos neispunjene tražbine. Bez obzira što se pitanje i odgovori koji su prikazani u grafikonu odnose samo na javne bilježnike u razgovoru sa bankama došao sam do još jedne potvrde kako oni ovaj oblik prodaje koriste. Međutim, njima nije u prvenstvenom interesu steći vlasništvo nekretnine budući da su oni prije svega kreditna institucija, te da odnos njihove imovine bilo nekretnina, pokretnina, raznih udjela , tj. Koji je najčešći način namirenja prijenosa vlasništva nekretnine radi osiguranja? OZ JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 29 Slika 26. Pitanje se odnosi isključivo na javne bilježnike. Neki javni bilježnici najčešće provode javnobilježničku prodaju jer vjerovnici nemaju interesa postati punopravni vlasnici budući da su banke vjerovnici. Jedan ispitanik odgovorio je kako vjerovnik češće pristaje postati punopravni vlasnik. Jedini razlog koji se nameće za takav čin jest da vjerovnik ne želi postupak dodatno odužiti jer će mu biti jednostavnije prodati tu nekretninu kasnije putem oglasa, bez troškova javnog bilježnika te drugih troškova. Međutim, bitno je spomenuti kako će tom prilikom stjecanja punopravnog vlasništva vjerovnik morati platiti porez i druga javna davanja što mu također poveća- va troškove. Sudeći prema grafikonu teško je dati konkretan zaključak, ali bi po logici stvari vjerovnici što je moguće više puta trebali pokušati prodati nekretninu prije nego se odluče na stjecanje punopravnog vlasništva. Koristi li dužnik pravo da zahtijeva prodaju nekretnine koja služi kao osiguranje određene tražbine kod instituta prijenosa vlasništva radi osiguranja? Odgovore su dali isključivo javni bilježnici. Svi javni biljež- nici, osim jednog koji je odgovorio da nema podataka, odgovorili su potvrdno da se dužnik koristi navedenim 26 Čl. Kao obrazloženje navode da dužnik u pravilu kroz to vrijeme pokušava povoljnije prodati predmet osiguranja, vratiti dug ili postići sporazum s vjerovnikom. Koliko vremenski traje prodaja nekretnine temeljem prijenosa vlasništva radi osiguranja na javnoj dražbi izvansudskim putem odnosno putem javnog bilježnika? Pitanje se odnosi na javne bilježnike, one koji su ovlašteni provoditi namirenje vjerovnika izvansudskim putem, te banke, one koji se namiruju, odnosno vjerovnike. Do tri mjeseca jest i realno razdoblje budući da se nekretnina vrlo rijetko prodaje na prvoj dražbi gdje se ne smije prodati ispod dvi- je trećine utvrđene vrijednosti. Stoga će se većina kupaca, ako ih ima, najčešće pojaviti na drugoj javnoj dražbi jer se nekretnina na toj dražbi ne smije prodati ispod jedne treći- ne utvrđene vrijednosti. Vrijeme između dviju javnih dražbi prema odredbama Ovršnog zakona ne smije biti kraće od trideset dana. Neki od ispitanika nemaju saznanja što također upućuje na činjenicu da se prijenos vlasništva radi osigu- ranja ili ne ugovara ili dužnici uredno ispunjavaju tražbine vjerovnika pa do namirenja iz nekretnine čije je vlasništvo preneseno radi osiguranja niti ne dolazi. OZ JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 30 3. ZAKLJUČAK Slijedom provedenog istraživanja koje se odnosi na za- ložno pravo i fiduciju na nekretninama u praksi dolazi se do mnogih zanimljivih zaključaka koji svaki za sebe ima posebnu vrijednost. Prvi takav zaključak jest da se institut založnog prava na nekretninama upotrebljava mnogo više nego fiducija. Dovoljan dokaz jest rezultat od 86,66% osamdeset šest zarez šezdeset šest posto upotrebe založnog prava na nekretninama u odnosu na prijenos vlasništva radi osigu- ranja, koji je proizašao iz odgovora svih ispitanika. Sljedeće što se može konstatirati jest da se pri osnivanju bilo kojeg stvarnopravnog instituta kojim se osigurava neka tražbina nesumnjivo više solemniziraju privatne isprave u odnosu na izradu javnobilježničkih akata jer su nesumnjivo dvostruko manji troškovi. Osnivanje dobrovoljnog stvarnopravnog osiguranja tražbina na nekretninama može se odvijati na dva načina, javnobilježničkim i sudskim. Može se konstatrati da se jav- nobilježnički put isključivo koristi jer se pokazao brži kada je riječ o velikim gradovima gdje je pravni promet veći a i opterećenost sudova je veća, dok ovo pravilo možda ne bi u potpunosti vrijedilo za manja mjesta. Izvršna klauzula ili clausula exequendi postala je gotovo sastavni dio sporazuma o stvarnopravnom hipotekarnom osiguranju tražbina na nekretninama koji se sklapaju u obli- ku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. Razlog tome je funkcionalno-racionalan, jer se skraćuje vri- jeme kojim bi založni vjerovnik morao tražiti izjavu založnog dužnika ili trećeg o tome da se na temelju navedenih akata može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilna ovrha. Iznosi tražbina za koje se sklapaju stvarnopravna osigu- ranja na nekretninama izražena su u nemalim iznosima. Kada minimalna vrijednost tražbine koja se osigurava iznosi 10. Založni dužnik ili treći koji je založio svoju stvar u principu se ne koriste svojim pravom zabilježbe pridržaja prven- stvenog reda na vrijeme od tri godine i pravom da se upiše nova hipoteka na mjesto stare ali pod ograničenjem da se stara izbriše u roku od godine dana. Razlozi tome mogu biti ili neukost stranke ili dugotrajnost postupka upisa u zemljišne knjige takvih raspolaganja koje provodi zemljišnoknjižni sud. Založno pravno na nekretnini prestaje tek brisanjem toga prava iz zemljišne knjige a ne prestankom tražbine. Za- ložni dužnik ovaj postupak može ishoditi putem suda, no kako bi mu se skratilo dugotrajno postupanje suda stranke ugovaraju obvezu brisanja založnog prava pošto tražbina prestane. Obveza brisanja se u većini slučajeva ugova- ra dok se zabilježba te obveze u zemljišnim knjigama u pravilu ne upisuje. Neupisivanje takve obveze vjerojatno je posljedica sporosti provedbe takvih upisa u zemljišne knjige koje provodi zemljišnoknjižni sud. Odredba o promjeni prvenstvenog reda nije mrtvo slovo zakona već radnja koju banke ugovaraju, premda ne uče- stalo. Razlozi promjene prvenstvenog reda su prije svega interesi banaka. Najčešće se radi o slučajevima u kojima ista banka, upisana na prvom i trećem ili daljnjem mjestu u prvenstvenom redu, želi promjenom prvenstvenog reda preskočiti drugog vjerovnika čija je osigurana tražbina upisana između navedene dvije tražbine banke koja želi promjenu prvenstvenog reda. Prodaja nekretnine koja je osigurana založnim pravom prodaje se putem suda na javnoj dražbi. Ispitani suci su jasno potvrdili kako u praksi takve prodaje traju preko go- dinu dana a ponekad i više od dvije godine. Stoga se čini kako sustav prodaje nekretnina putem suda nije efikasan i brz, te stoga smatram da se trebaju tražiti alternativni mo- deli ubrzanja navedenog postupka. Mogućnost ubrzanja navedenog postupka možda će opravdati javnoovršitelj- ska služba čije je formiranje još u tijeku. Bankama kao vjerovnicima u najvećem je interesu da namire svoje tražbine iz vrijednosti zaloga u slučaju da dužnik nije po dospijeću ispunio svoju obvezu prema njima. Sklapanjem sporazuma o hipotekarnom osiguranju na nekretninama cilj im je u principu doći na prvo mjesto u prvenstvenom redu kako bi se što bolje osigurali, jer ako budu drugi ili treći teže će se uspjeti namiriti, što potvrđu- je činjenica ovisnosti od slučaja do slučaja kada se više vjerovnika uspije u cijelosti namiriti. Sve ispitane banke su potvrdile kako pristaju na upis kao druge u prvenstvenom redu u slučaju da vrijednost nekretnine osigurava i njihovu tražbinu koja se nalazi na drugom mjestu u prvenstvenom redu. Isključiva ovjera potpisa dužnika je nedostatan oblik za eventualene daljnje olakšavanje budućih radnji koje odu- govlače postupak, stoga se banke u pravilu odlučuju na sklapanje javnobilježničkog akta ili solemnizaciju privatne isprave. Prijenos vlasništva na nekretnini radi osiguranja pruža vjerovniku ugovaranje ograničenja da istu nekretninu fi- ducijant dalje opterećuje hipotekom. U sporazumima o pri- jenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja tražbine često se nalaze uglavci kojima se zabranjuje daljnje opterećenje hipotekom iste nekretnine, a razlog tome jest što banke imaju interes da kontroliraju stanje na nekretnine. U slu- čaju da dužnik uredno ispunjava svoje obveze njima nije u interesu da se takav tijek stvari prekine. Banke prodaju novac i zarađuju na kamatama te im je u interesu da takav proces traje izvjesno vrijeme jer u slučaju da će se morati prije dospijeća namiriti neće imati pravo na preostale ka- mate od dana ispunjenja tražbine do dana dospijeća. Prijenos vlasništva radi osiguranja ne uključuje prava kojima raspolaže punopravni vlasnik sa svojom stvari. Stoga postoji mogućnost da se fiducijar i fiducijant mogu sporazumjeti oko određenog prava na korištenje nekretni- ne čije je vlasništvo preneseno radi osiguranja određene tražbine. Međutim, bankama kao predlagateljima osigu- ranja nije u interesu ugovarati pravo korištenja na nekret- nini čije je vlasništvo preneseno radi osiguranja jer im to povećava opseg odgovornosti što ih dodatno opterećuje. Prema tome, može se sa sigurnošću zaključiti kako banke u pravilu ne ugovaraju uglavak o načinu korištenja nekret- nine kod fiducije. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 31 Pravo na preuzimanje posjeda nekretnine kako bi se ovrha mogla provesti temeljem sporazuma o osiguranju prijeno- som vlasništva radi osiguranja jest u pravilu stalan uglavak sporazuma o fiducijarnom osiguranju tražbina na nekret- ninama. Causa postojanosti navedenog uglavka u praksi jest olakšanost puta kojim se traži prodaja nekretnine. U slučaju namirenja tražbine iz vrijednosti nekretnine čije je vlasništvo preneseno radi osiguranja vjerovnik ima mogućnost prodavati nekretninu na dva načina. Jedan je način prema čl. Vjerovnik se najčešće koristi prodajom prema čl. Jednako tako može se reći kako se vjerovnik koristi pravom pozivanja dužnik da predmet osiguranja unovči preko javnog bilježnika odnosno čl. OZ, no u pravilu on nema interesa za stjecanje punopravnog vlasništva već predmetnu nekretninu koja osigurava odre- đenu tražbinu prodaje putem javnog bilježnika na javnoj dražbi. Odredbama OZ koje se odnose na fiduciju dužniku je omogućeno da zahtijeva prodaju predmet osiguranja što on u pravilu i čini ukoliko se traži namirenje iz njegove nekretnine. Razlog njegovog postupanja jest u tome što ima mogućnost eventualno povoljnije prodati predmet osiguranja, odnosno u međuvremenu vratiti dug, ili postići neki drugi sporazum s vjerovnikom. Istraživanje o primjeni, učincima i efikasnosti instituta hipoteke i fiducije na nekretninama u praksi pokazalo je dobre i loše strane pojedinog instituta. Svaki od navedenih instituta pruža u nekim pogledima prednosti a u nekim drugima pak nedostatke. Bez odgovora iz prakse teško je reći kojem bi se institutu dala prednost. Međutim, praksa je odgovorila, te pokazala da je hipoteka daleko korište- niji institut od fiducije. Prema tome provedeno emprijisko istraživanje pokazalo je kako sud nije mjesto na kojem se sklapaju sporazumi o stvarnopravnom osiguranju tražbina već javnobilježnički ured. Praksa također pokazuje kako je solemnizacija privatnih isprava daleko učestaliji oblik u kojem se nalaze sporazumi o stvarnopravnom osiguranju tražbina na nekretninama u odnosu na sklapanje javnobi- lježničkog akta. Slijedom navedenog može se zaključiti da su dobiveni rezultati ukazali na daljnji moguće promjene u zakonodavstvu, odnosno koje bi se time prilagodile potre- bama prakse. Time bi se moglo utjecati na gospodarstvo a ono indirektno na daljnji ekonomski razvoj bez kojeg niti jedna zajednica ne može zamisliti svoj pogled prema boljoj budućnosti. PRIJEDLOZI IZMJENA PROPISA Pravci u kojima bi se izmjene trebale kretati procesnoprav- ne su prirode. To su ubrzanje zemljišnoknjižnog postupka i ovršnog postupka namirenja. Iz svega prikaznog čini se kako je neophodno potrebno ubrzati zemljišnoknjižni postupak budući da on nepo- sredno utječe na primjenu određenih odredaba. Novi Ovršni zakon29 u pogledu uređenja dobrovoljnog stvarnopravnog osiguranja nije donio značajne izmjene, a stupanje na snagu njegovih odredaba o stvarnopravnom osiguranju predviđeno je tek 1. Naime, budući da je u području dobrovoljnog stvarnopravnog osiguranja zakonodavac ostavio provođenje ovrhe sudu i javnim bilježnicima a nije delegirao određene ovlasti javnim ovršiteljima, odnosno u navedenom području nije došlo do izmjena, postavlja se pitanje zašto je tome tako? Navedeni prijedlozi trebali bi prije svega ići u pravcu ne- posrednog ubrzanja postupka što bi posredno dovelo do veće efikasnosti te smanjenja troškova, čime bi se znatno poboljšao ne samo položaj vjerovnika već i dužnika. SAŽETAK Glavna orijentacija tržišnog gospodarstva jest stvaranje nove vrijednosti. Instrumenti kojima se brže i lakše dolazi do novih vrijednosti jest posuđivanje novčanih sredstava odnosno kreditiranje od strane banaka ili drugih kreditnih institucija. Kako bi bile sigurne da će njihov novac biti uredno vraćen banke traže određena sredstva osiguranja a među njima posebnu važnost ima nekretnina zbog svoje vremenski konstantne i visoke vrijednosti. Prema tome zakonski instrumenti u hrvatskom pravu kojima banke osiguravaju svoja novčana sredstva su najčešće založno pravo i prijenos vlasništva radi osiguranja tražbine uređeni u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Ovrš- nom zakonu. Instituti založno pravo i prijenos vlasništva radi osiguranja nasljeđe su rimskog privatnog prava te vjerojatno nema pravnog poretka u kojem nisu zastupljeni. Od njihove pravilne primjene kao instrumenata osiguranja tražbi- na velikim dijelom ovisi stabilnost bankarskog odnosno financijskog sektora. U slučajevima kada dužnik ne može po dospijeću ispuniti svoju obvezu vjerovnik mora tražiti adekvatan način kojim će iz predmeta osiguranja nami- riti svoju tražbinu. Pri tome su mu izrazito važni brzina, troškovi i efikasnost kojim će se provesti postupak prodaje 29 NN, br. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 32 predmeta osiguranja te namirenja njegove tražbine. Na- vedeni putevi propisani su u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Ovršnom zakonu te je u njima dispo- zicija stranaka vrlo uska. Time se postavlja pitanje pruža li trenutno zakonsko uređenje najbolje rješenje ili postoje bolja rješenja koja se jedino mogu ponuditi analiziranjem problema s kojima se praksa susreće. Provedbom empirijskog istraživanja u kojem je razgova- rano sa glavnim sudionicima osnivanja i provedbe insti- tuta osiguranja javni bilježnici, suci i banke dobiveni su pokazatelji koji upućuju na određene probleme u praksi. Istraživanje u formi intervjua i ankete pokazalo je zanimlji- ve rezultate o troškovima, brzini, efikasnosti, provedbi, te o razlozima veće upotrebe jednog instituta osiguranja u odnosu na drugi. Dobiveni rezultati mogli bi pripomoći za- konodavcu pri sljedećim izmjenama i dopunama spome- nutih zakona usmjerenima na bolje uređenje. Ključne riječi: nekretnina, založno pravo, prijenos vlasniš- tva radi osiguranja tražbine, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršni zakon JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 33 1. UVODNO O POTREBI REGULIRANJA OBITELJ- SKOG PRAVA NA EUROPSKOJ RAZINI Brakovi s međunarodnim elementom, odnosno brakovi u kojima su supružnici državljani različitih država, pre- ma recentnim istraživanjima, u novije vrijeme postali su uobičajena pojava. Primjerice, prema anketi talijanskog demografa Giampaola Lanzieria1, broj takvih brakova u Francuskoj je porastao za 6% od 1996. Manje zemlje, kao što su Švicarska i Cipar, imaju izrazito velik broj takvih brakova, gdje je čak kod polovine sklo- pljenih brakova prisutan međunarodni element. Prema važećim podacima, u vrijeme izrade ovog rada, u Europi postoji 16 milijuna brakova s međunarodnim elementom2. U Republici Hrvatskoj još uvijek nije poznat oblik udruži- vanja partnera, tzv. Registrirano partnerstvo s međunarodnim elementom u Europi broji 41. Tako značajan broj brakova s međunarodnim elementom te registriranih partnerstva s međunarodnim elementom svakako zahtijevaju pozornost kao i potrebu da se pravno reguliraju situacije u kojima se takvi partneri mogu naći. Ugovora o Europskoj uniji u daljnjem tekstu: UEU 4, Unija se obvezala osigurati svojim državlja- nima područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica. Takav prostor moguće je osigurati jedino ako on bude popraćen i pravnom regulativom kojom su uklonjene zapreke kao što su spor birokratski aparat, nepredvidivost, nesigurnost, različitost, a, s druge strane da su osigurani pravna predvidljivost, jasnoća i sigurnost. Uređivanjem 1 Herr and Madame, Señor and Mrs, od 12. Stoga pojedina pitanja i dalje otvaraju mogućnost različitih rješid- bi primjenom često suštinski različitih rješenja nacionalnih zakonodavstava, vezano uz osnovne institute obiteljskog prava. U daljnjem tekstu bit će riječi o dosadašnjim postignući- ma europskog obiteljskog prava te tendencijama daljnjeg razvitka, s posebnim osvrtom na kolizijske i procesne odredbe europskoga imovinskog prava bračnih drugova te registriranih partnerstva. PRAVNI TEMELJ REGULACIJE KOLIZIJSKO- PRAVNIH I PROCESNOPRAVNIH ODREDABA EUROPSKOGA OBITELJSKOG PRAVA Odmah uvodno valja ukazati na pitanje je li europski zakonodavac uopće ovlašten regulirati materiju obitelj- skog prava. Odgovor na to pitanje ovisi o tome radi li se o materijalnim, procesnim ili kolizijskim odredbama obitelj- skog prava. Naime, nakon Lisabonskog ugovora5, ovlasti Europske unije su po prvi put doživjele podjelu na isključive, podije- ljene i komplementarne ovlasti. Tako su isključive ovlasti nabrojane taksativno u čl. Ugovora o funkcioniranju Eu- ropske unije u daljnjem tekstu: UFEU 6, a to su: carinska unija, uspostavljanje pravila tržišnog natjecanja, monetar- na politika, zaštita morskih bioloških resursa, zajednička trgovinska politika te, u određenim slučajevima, sklapanje međunarodnih ugovora. Uzimajući u obzir navedeno, dolazi se do zaključka da Europska unija nema isključive ovlasti uređivati materiju obiteljskog prava. Nadalje, podijeljene ovlasti su regulirane člankom 4. Iva Kemec, javnobilježnička savjetnica kod javne bilježnice Nade Kemec Reguliranje obiteljskog prava na europskoj razini JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 34 ograničenja načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. UFEU-a ovlašćuje se Vijeće na donošenje mjera koje se odnose na obiteljsko pravo s prekograničnim učincima, a koje mjere Vijeće donosi u posebnom zakonodavnom postupku, jednoglasno, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta. Iz navede- noga članka proizlazi da tijela Europske unije imaju ovlast regulirati obiteljsko pravo, odnosno navedena odredba Osnivačkog ugovora daje tijelima Europske unije izričitu ovlast koja, kako je već rečeno, predstavlja podijeljenu ovlast između država članica i Europske unije. Nadalje, prema tekstu odredbe proizlazi da je Vijeće ovlašteno regulirati samo kolizijske i procesne odredbe obiteljskog prava, dok se nigdje ne spominju materijalne odredbe. Opisana situacija je razlogom da pravni teoretičari dolaze do različitih zaključaka. Naime, s jedne strane pojedini teoretičari tumače da bez izričitih ovlasti u Osnivačkim ugovorima, europski zakonodavac ne nože regulirati mate- riju obiteljskoga materijalnog prava9, dok s druge strane, pravni teoretičari kao što su Katharina Boele-Woelki10 i Dieter Martiny11 smatraju da su tijela Europske unije ipak 8 Europska unija je ograničena u svome djelovanju načelom prenesenih ovlasti, načelom supsidijarnosti te načelom proporcionalnosti. Prema načelu prenesenih ovlasti Unija će djelovati samo u granicama ovlasti koje su na nju prenijele države članice u Osnivačkim ugovorima, a koje su potrebne kako bi se zadovoljili ciljevi postavljeni samim Osnivačkim ugovorima. Poštivanje načela supsidijarnosti sastoji se od dvije pretpo- stavke: pretpostavke neophodnosti te pretpostavke učinkovitosti, koje moraju biti kumulativno ispunjene. Pretpostavka neophodnosti zahtijeva da tijela EU-a mogu poduzimati mjere i donositi akte samo ako se na razini država članica ne mogu postići zadovoljavajući učinci postavljeni u Osnivačkim ugovorima, dok pretpostavka učinkovitosti traži da se takvi ciljevi mogu bolje ostvariti na razini EU-a nego na razini država članica. Načelo proporcionalnosti zahtijeva od tijela Unije da sadržaj i forma mjera koje poduzima ne smiju prijeći granicu koja je potrebna kako bi se ostvarili ciljevi postavljeni Osnivačkim ugovorima. Rodin: Osnove prava Europske unije, Narodne novine, Zagreb, lipnja 2011. Osim navedenoga autor navodi da Europska unija ne može biti nadležna uređivati materiju obiteljskoga materijalnog prava zbog toga što u tom području postoji podijeljena ovlast između država članica i EU-a, a u tom slučaju institucije EU-a mogu pri- stupiti reguliranju samo u slučaju ako je zadovoljeno načelo supsidijarno- sti i načelo proporcionalnosti, a što po njemu nije zadovoljeno jer države članice mogu ostvariti višu razinu pravne zaštite u području materijalnog prava od tijela EU-a. Due to the fact that no time indication is provided regarding the required cross- border implications, the following view can be taken. Each internal relationship which is only connected to one national jurisdiction can - hypothetically - become a cross-border relationship. In order to guarantee the free movement of persons in Europe the EU Commission should take appropriate steps to avoid a loss of legal position, which, for instance, can arise with a change of residence if the connecting factor is not immuta- ble, but where the applicable law is based on the habitual residence in question. Ivan Šimović, Razvoj pravnih temelja za reguliranje obiteljskog prava na razini Europske unije, Zagreb, prosinac 2011. U svakom slučaju, daljnji razvoj europskog zako- nodavstva pokazat će koji stav će zaživjeti. Zaključno se u ovom dijelu navodi da s ovim problemom nisu suočeni samo oni koji se bave obiteljskim pravom, nego i regulatori drugih grana prava. Teoretičari, iako različiti u pristupu, često dolaze do zaključka da je materi- jalni dio određene grane prava bolje ostaviti nacionalnom zakonodavcu, nego da se on uređuje na razini Europske unije. Potvrda takva stava nalazi se u tome da države članice mogu znatno bolje regulirati kulturološke različito- sti koje se javljaju u državama članicama, npr. UNIFIKACIJA I USKLAĐIVANJE OBITELJSKOGA IMOVINSKOG PRAVA Cilj unifikacije i usklađivanja obiteljskog prava je ujednača- vanje odredaba obiteljskog prava. Na taj se način smanju- je odnosno nestaje potreba za nacionalnim odredbama međunarodnoga privatnog prava, budući da usklađiva- njem, a posebice unifikacijom dolazi do ujednačavanja odredaba nacionalnih zakonodavstava. Ideja unifikacije imovinskih odnosa u obiteljskim stvarima nije novijeg datuma, štoviše, bila je aktualna još u vrijeme Haške konferencije 1905. Jedan od akata done- senih na toj konferenciji je i Haška konvencija u pogledu kolizijskih pravila koja uređuju utjecaj braka na prava i dužnosti bračnih drugova, kako međusobno tako i prema trećima12. Ta konvencija, izrazito skromnog sadržaja sve- ga 15 članaka , ratificirana je u samo nekoliko država te nije postigla značajnije rezultate. Stoga je Haška konferen- cija 1978. Što se tiče mjerodavnog prava, upravo Haška konvencija po prvi put uvodi autonomiju stranka pri odabiru mjerodavnog prava. Drugim riječima, petence for family law questions does not mean that national legislatures are unrestrained in how they proceed with such matters. The Union has not been granted the responsibility for the transliteration of foreign names or for domestic civil process law. In a number of cases involving these matters, the European Court of Justice has, nonetheless, held that in discriminating against foreign nationals certain national laws violate the non-discrimination clause, the freedom of establishment as well as the freedom to provide services. It is not the legal subject matter itself which is the controlling factor in the determination of whether a situation is within or outside the jurisdiction of the Union, but whether Community freedoms set forth in the Treaty on European Union and the Treaty on the Functio- ning of the European Union the former EC Treaty are impacted. September 1992, dostupno na JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 35 bračni drugovi mogu odabrati mjerodavno pravo koje će se primjenjivati na njihove imovinskopravne odnose prije sklapanja braka te nakon sklapanja, pri čemu postoje neke bitne razlike. Prije sklapanja braka bračni drugovi mogu izabrati: a pravo bilo koje zemlje čiji su državljani bračni drugovi u vrijeme odabira mjerodavnog prava; ili b pravo bilo koje zemlje čije prebivalište imaju bračni drugovi u vrijeme odabira mjerodavnog prava; ili c pravo zemlje u kojoj je- dan od supružnika ima prebivalište nakon braka14. Nakon sklapanja braka odabir mjerodavnog prava je ograničen na: a pravo bilo koje zemlje čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme odabira mjerodavnog prava; ili b pravo bilo koje zemlje čije prebivalište imaju oba bračna druga u vrijeme odabira mjerodavnog prava15. Mjerodavno pravo, bez obzira je li izbor izvršen prije sklapanja braka ili nakon sklapanja braka, primjenjuje se na cjelokupnu imovinu bračnih drugova16. Iz citiranih članka vidljivo je kako je već tada postojalo pitanje je li poveznica državljanstvo ili poveznica prebivalište bolje rješenje, odnosno kako ostva- riti ravnotežu između njih. Iz daljnjeg teksta vidi se kako je europski zakonodavac danas više naklonjen, odnosno daje prednost prebivalištu prije negoli državljanstvu, s objašnjenjem kako je bit poveznice da pronađe najbližu vezu između konkretne pravne situacije i mjerodavnog prava. Iako je prema mišljenju nekih teoretičara17 Haška konvencija neuspješna, ipak je dala temelje za daljnji razvoj predmetne materije. Europska unija još 1998. Nadalje, kao jedan od većih problema također se navode i visoki trošak kojima su takvi parovi izloženi21. Europskoj uniji je svakako u interesu regulirati ovo područ- 14 Članak 3. Haške konvencije 15 Članak 6. Haške konvencije 16 Članak 3. Haške konvencije 17 K. Boele-Woelki: Property relations of international couplesin Europe: the interaction between unifying and harmonizing instruments, dostupno na 18 OJ L 12, 15. Sukladno tome, Europska komisija je u ožujku 2011. Prijedlog uredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznanju i ovrsi odluka u pogledu bračne imovine22 u daljnjem tekstu: Uredba I. Prijedlog uredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznaju i ovrsi odluka u pogledu imovinskopravnih poslje- dica registriranih partnerstva23 u daljnjem tekstu: Uredba II. Te uredbe pravnu osnovu nalaze u čl. UFEU-a, kojim se ovlašćuje Vijeće na donošenje mjera, koje se odnose na obiteljsko pravo s prekograničnim učincima, u kojem slučaju Vijeće donosi mjere u posebnom zakonodavnom postupku, jednoglasno, uz prethodnu suglasnost Europ- skog parlamenta. Ukoliko se Europski parlament složi s nacrtom odluke, Europska komisija je dužna izmijeniti nacrt svoga prijedloga te ga usuglasiti s prijedlozima Eu- ropskog parlamenta25. Takav usuglašeni prijedlog uredbi Europska komisija dostavlja Vijeću ministara, kako bi se u posebnom zakonodavnom postupku mogla donijeti odlu- ka. Kako je izvjestiteljica Europskog parlamenta Alexan- dra Thein u nacrtu odluke Europskog parlamenta unijela značajne novine, to će u daljnjem dijelu teksta uslijediti usporedba toga nacrta s dosadašnjim prijedlozima Europ- ske komisije te postojećim rješenjima Haške konvencije. Europski zakonodavac usvojio je nekoliko instrumenata kojima se uređuju kolizijskopravna pitanja obiteljskog prava, uključujući Brisel II. Osim toga, europski zakonodavac 22 COM 2011 126 23 COM 2011 127 24 Draft report on the proposal for a Council regulation on jurisdiction, applicable law and the recognition and enforcement of decisions in matters of matrimonila property regimes od dana 25. Međutim, kada se postavi pitanje o imovinskim odnosima bračnih drugova, nakon razvoda braka ili smrti jednoga od supružnika, ove uredbe ne daju nam odgovor. They then decide to go and live in Hungary. After two years in Hungary the marriage bre- aks up. According to the conflict-of-law rule that applies in Greece, the liquidation of the matrimonial property is subject to Greek law the connecting factor that decides the law that applies is the common habitual residence of the spouses at the time of their marriage. According to the Hungarian conflict-of-law rule, howe- ver, it is Hungarian law which governs the liquidation of the marriage the connecting factor being the common habitual residence of the spouses at the time of their divorce. Je li grčki ili mađarski sud nadležan rješa- vati imovinskopravna pitanja, odnosno utvrđivati bračnu stečevinu, a postavlja se i daljnje pitanje mjerodavnog prava. U navedenom slučaju, ako suprug koji ima mađar- sko državljanstvo, smatra da će mu više koristiti mađarsko pravo kao mjerodavno, on bi se mogao požuriti i podnijeti zahtjev za razvod pred mađarskim sudom tzv. Stoga, prema sadašnjim pravilima supružnik koji je bolje informiran može iskoristiti situaciju te podnijeti zahtjev pred sudom čije pravo njemu ide više u korist, te na taj način oštetiti drugog supružnika31. Odgovor na analizirana pitanja, a ujedno i osiguranje prav- ne sigurnosti i predvidivosti, dao je europski zakonodavac uredbama I. Europska komisija tumači Uredbu I. Također, iz primjene Uredbe I. U nekim drugim uredbama36 zakonodavac je izričito uključio u polje primjene situacije koje uključuju sukob prava. Alexandra Thein u nacrtu odluke Europskog parlamenta37 dodaje da je iz primjene Uredbe I. Takav dodatak potreban je kako bi se naglasilo da Europska unija neće zadirati u materijalno obiteljsko pravo, gdje još uvijek svaka pojedina država članica zadržava isključivo pravo regulacije tog područja. U duhu navedenoga bitno je istaknuti da je iz primjene Uredbe I. No u nacrtu odluke uvodi se znat- na novina38. Naime, već u preambuli dodaje se recital u kojem se navodi kako se Uredba I. Međutim, kako bi se omogućilo supružnici- ma koji su stekli određena prava na stvarima da ta prava ostvaruju i u drugim državama članicama, a gdje takva prava nacionalni zakonodavni sustav ne poznaje, Ured- ba I. Takvo priznanje osigurava se pronalaskom najbližeg odnosno najsrodnijeg prava na stvarima koje je pozitivno u državi članici, gdje se priznanje traži. Spomenuto rješenje zahtijeva iznimnu stručnost sudaca odnosno tijela koja odlučuju u ovakvim situacijama. Iz toga proizlazi da će oni koji budu primjenjivali Uredbu I. Takve situacije ne samo da bi iziskivale vrsno poznavanje naci- onalnoga i stranog prava, nego predstavljaju i problem u pronalasku instituta koji bi najviše odgovarao. Prethodno bi moglo predstavljati neopravdanu diskriminaciju, jer bi se time moglo dirati u stečena prava određenih subjekata. Stoga se postavlja pitanje optimalnosti analiziranog rješe- nja. U svakom slučaju ostaje nam da pričekamo praksu nacionalnih sudova u primjeni Uredbe I. U pitanjima bračne imovine Uredba I. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 37 bračnih drugova u odnosu na treće39. Nadalje, defini- ran je i bračni ugovor kao ugovor kojim bračni drugovi ili budući bračni drugovi40 uređuju imovinskopravne odnose između sebe te u odnosu na treće. U nekim državama članicama sudovi nisu jedina tijela nadležna za rješavanje imovinskopravnih pitanja bračnih drugova, nego su to i javni bilježnici, čija nadležnost se s vremenom širi u sve većem broju država članica i na rješavanje sporazumnih razvoda brakova, rješavanje pravnog odvajanja, osta- vinskih postupaka, sastavljanje bračnih ugovora. Stoga definicija suda obuhvaća sudska tijela te sva druga tijela i pravne stručnjake koji su nadležni u rješavanju imovinsko- pravnih pitanja bračnih drugova. Radi se o subjektima koji provode sudbenu vlast ili koji djeluju sukladno delegiranoj nadležnosti od strane suda ili koji djeluju pod kontrolom sudskih tijela koja osiguravaju nepristranost, pravo na saslušanje te čije su odluke podložne pravnim lijekovima i reviziji od strane sudbenih tijela, a imaju sličnu snagu i učinak kao sudske odluke u istim stvarima. S prethodnim u vezi, države članice se obvezne dostaviti Europskoj komi- siji popis drugih tijela i pravnih stručnjaka koji su nadležni odlučivati u predmetnim stvarima41. Također, u postupcima koji su pokrenuti u polaznoj državi članici prije primjene Uredbe I. Treće poglavlje Uredbe I. Nadležnost U pogledu nadležnosti jedan od ciljeva je bio omogućiti da ne dolazi do odvajanja postupaka u slučaju odlučivanja o imovini bračnih drugova nakon smrti jednoga od supruž- nika, odnosno nakon razvoda braka, s obzirom na to da postoji mogućnost da jedan sud raspravlja o nasljednom pravu, a drugi o imovini bračnih drugova. U slučaju razvoda braka, kako bi isti sud odlučivao o razvodu te imovinskopravnim pitanjima bračnih drugova, potrebno je da se bračni drugovi o tome izričito dogovore. Takav ugovor može biti zaključen bilo kada pa čak i tijekom postupka. Ako se ugovor zaključuje prije pokretanja postupka onda se zahtijeva pisana forma, navođenje nadnevka kao i potpisi obiju strana42,43. U slu- čaju da bračni drugovi ne ugovore primjenu Brisel II. S obzirom na to da naslov članka 5. Dakle, riječ je o slučajevima utvrđiva- nja bračne stečevine i dr. Europska komisija je predložila slična rješenja koja sadrži i Brisel II. U odnosu na Brisel II. Pred- nost Brisel II. Bračni drugovi također mogu izabrati da bude nadležan sud one države čije su pravo kao mjerodavno stranke iza- brale45. Takav ugovor se može zaključiti cijelo vrijeme pa čak i za vrijeme trajanja postupka. U slučaju da se ugovor sklapa prije, mora biti sklopljen u pisanom obliku, datiran i potpisan od oba bračna druga. U ovom dijelu Alexandra Thein u svom izvještaju predlaže usklađivanje s Rimom III. Međutim, dodan je stavak da takav izbor može biti učinjen najkasnije do početka postupka, ako lex fori ne JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 38 Supsidijarna nadležnost uređena je na način da u slučaju da nije ustanovljena nadležnost sukladno čl. Iznimno važan dio o nadležnostima uređen je člankom 6. U tom slučaju nadležan će biti sud one države članice koja ima dovoljno veze s predmetom te će taj sud suditi o bračnoj imovini, ako bi postupak bio nemoguć u drugoj državi ili se ne bi moglo razumno očekivati da se takav postupak pokrene ili završi u drugoj državi. Takva mogućnost svakako je dobra jer štiti državljane Europske unije, tako da se ne dogodi slučaj da niti jedan sud nije nadležan odlučivati o njihovu predmetu. U svakom slučaju Uredbom I. U pogledu rješavanja tih pitanja s međunarodnim elemen- tom, situacija je sljedeća. Kada se u Republici Hrvatskoj postavi pitanje imovinskopravnih odnosa bračnih drugova s međunarodnim elementom, sudovi primjenjuju Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1991. S obzirom na to da ne postoji multilateralni niti bilateralni ugovor koji regulira ovu materiju, hrvatski sudovi dužni su primjenjivati svoje nacionalno međunarodno privatno pravo odnosno ZRS. Istim zakonom određena je opća nadležnost suda, u slučaju da tuženik ima prebiva- lište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj49. Posebna nadležnost u sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova određena je čl. Ako se veći dio imovine nalazi u Republici Hrvatskoj, a drugi dio u inozemstvu, sud Republike Hrvatske može odlučivati o imovini koja se nalazi u inozemstvu samo u sporu u kojemu se odlučuje i o imovini u Republici Hrvat- skoj, i to samo kad tuženik pristaje da sudi sud Republike Hrvatske. Iz toga proizlazi da odredbe ZRS-a, koje uređuju imovinske odnose bračnih drugova, uvelike odstupaju od prijedloga Uredbe I. Također, dodana je mogućnost sastav- ljanja ugovora u elektroničnom obliku. Bračni drugovi se također mogu dogovoriti kako u slučaju da ne izaberu nadležni sud, da će biti nadležan sud države članice čije mjerodavno pravo se bude primjenjivalo u skladu s čl. Mjerodavno pravo U pogledu mjerodavnog prava, uređenog poglavljem III. Bračni drugovi odnosno budući bračni drugovi mogu izabrati jedno od sljedećih mjerodavnih prava, a koje će se primjenjivati na njihovu bračnu imovinu: a pravo zemlje zajedničkog prebivališta bračnih drugova ili budućih bračnih drugova, ili b pravo zemlje čije prebivalište ima jedan od supružnika u trenutku izbora, ili c pravo zemlje čije državljanstvo ima jedan od bračnih drugova ili budućih bračnih drugova u trenutku izbora51. Takvo rješenje daje bračnim drugovima mogućnost izbora mjerodavnog prava države s kojom imaju najbližu vezu, a oni u trenutku izbora moraju imati prebivalište ili državljan- stvo države čije pravo namjeravaju izabrati kao mjerodav- no. Takva bliska veza ne mora se odnositi na oba bračna druga. Dodatan uvjet za izbor mjerodavnog prava države mora biti i to da jedan od supružnika u trenutku izbora mora imati prebivalište u toj državi ili državljanstvo. Kao glavni nedostatak analiziranog rješenja o izboru mjerodav- nog prava je nedostatak vremenskog ograničenja, a isti problem postoji i u uredbi Rim III. Naime, bračni drugovi odnosno budući bračni drugovi prije sklapanja braka ili neposredno nakon sklapanja braka sastave bračni ugovor te odrede kao mjerodavno pravo, pravo države zajednič- kog prebivališta ili pravo prebivališta jednoga od supružni- ka ili pravo države čiji su državljani. Ako nakon sklapanja braka bračni drugovi promijene prebivalište i državljan- stvo, u postupku razvoda odnosno odlučivanja o imovini bračnih drugova primjenjivat će se mjerodavno pravo koje uopće nije u bliskoj vezi sa supružnicima, budući da su- pružnici nemaju fizički više nikakve veze s državom čije su mjerodavno pravo stipulirali, osim ako oba supružnika ne pristanu na promjenu mjerodavnog prava52. Nizozemska je ovaj problem u svom međunarodnom privatnom pravu riješila na način da bračni drugovi mogu odabrati mjero- davno pravo tek nakon pokretanja postupka53. Razumljivo je da će bračni drugovi donijeti puno promišljeniju odluku o izboru mjerodavnog prava u trenutku kada to pravo bude trebalo i primjenjivati, nego u trenutku kada su ušli u brak koji je vjerojatno nastao znatno prije. Osim toga, problem se javlja i u odnosu na poslovne od- nose s trećima. Naime, svaki treći će razumno i očekivano pretpostaviti da kada ulazi u određene poslovne odnose s bračnim drugovima ili jednim od njih da se na bračnu imovinu koja bi jedan dan mogla postati predmet ovrhe primjenjuje pravo države gdje bračni drugovi prebivaju. Međutim, kako postoji mogućnost izbora mjerodavnog prava bez vremenskog ograničenja, na njihove odnose se 50 Čl. Boele-Woelki: For Better or for worse: The europaniazation of inter- national divorce law; Yearbook of Private International Law, Volume 12 2010 , str. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 39 može primjenjivati pravo koje uopće nije u najbližoj vezi s bračnim drugovima, a ujedno je u nepovoljno za pošteno- ga trećega. Takvo rješenje dovodi do pravne nesigurnosti i nepredvidivosti, što europski zakonodavac svakako nastoji izbjeći pa bi stoga možda bilo oportuno detaljnije raspraviti o nizozemskim rješenjima. Nadalje, formalnosti koje su predviđene Uredbom I. Pretpostavke su da ugovor bude sastavljen u pisanom obliku, datiran i potpisan od oba bračna druga čime se željelo postići da bračni drugovi budu svjesni svoga zbora54 , a u slučaju da nacionalna zakonodavstva traže ispunjenje dodatnih pretpostavki da i takve pretpostavke budu ispunjene. U Republici Hrvatskoj, primjerice, Obiteljski zakon ne traži ispunjenje dodatnih pretpostavki. Obiteljskog zako- na55 bračni ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni, pa se stoga postavlja jesu li stranke doista u dovoljnoj mjeri upozna- te s pravom koje ugovaraju kao mjerodavno. Europska komisija je za ovakve situacije osmislila Europsku sudačku mrežu u građanskim i trgovačkim stvarima, no koliko je ta mreža od pomoći laicima? Boele-Woelki navodi da mreža pokriva prava 27 država članica, ne ažurira se redovno, dobivene informacije su nepotpune, informa- cije o pravu zemlje nečlanice EU-a nisu dostupne te su općenito podaci preteški za nepravnika da ih razumije56. Sigurno bi većoj pravnoj sigurnosti pridonijela pretpostav- ka da se bračni drugovi prije sastavljanja ugovora moraju savjetovati s pravnim savjetnikom koji će im najbolje obra- zložiti pravne posljedice izbora određenog prava. Budući da se nacionalna zakonodavstva država članica uvelike razlikuju u obiteljskom materijalnom pravu npr. U slučaju propuštanja bračnih drugova da izaberu mjero- davno pravo Uredba I. Primjenjuje se pravo države: a prvog zajedničkog prebivališta nakon sklapanja braka, podredno; b zajedničkog državljanstva u vrijeme braka, podredno neće se primjenjivati ako supružnici imaju više od jedno- ga zajedničkog prebivališta ; c s kojim supružnici zajednički imaju najbližu vezu, uzi- majući u obzir sve okolnosti, posebno mjesto gdje je brak sklopljen58. Postavljajući ovakvo rje- šenje, europskom zakonodavcu je bila intencija ostvariti pravnu predvidivost i sigurnost, uzimajući u obzir aktualni 54 Recital 24 Uredbe I. Boele-Woelki: For Better or for worse: The europaniazation of inter- national divorce law; Yearbook of Private International Law, Volume 12 2010 , str. Očito je da se takvim rješenjem upravo dolazi do suprotnih učinaka. Naime, parovi danas mijenjaju mjesto svoga stanovanja pa je izvjesno da u slu- čaju promjene prebivališta izvan države prvoga zajednič- kog prebivališta navedena poveznica neće upućivati na pravo najbliže veze. Postavlja se pitanje pravo koje zemlje će se primjenjivati u slučaju da bračni drugovi tijekom braka promijene prebivalište nekoliko puta, pravo zemlje posljednjeg prebivališta, pretposljednjega ili nekog ranijeg prebivališta. Slijedom toga pred europskim zakonodavcem je težak zadatak — kako pronaći poveznicu koja će predstavljati najbližu vezu između kon- kretnog predmeta i mjerodavnog prava. Priznanje i ovrha Pitanje priznanja i ovrhe odluka određuju se sukladno Brisl II. Alexandra Thein61 u nacrtu izvještaja pred- laže da se zadrži uređenje postupka ovrhe u samoj Uredbi I. UREDBA O IMOVINSKOPRAVNIM POSLJEDICA- MA REGISTRIRANOG PARTNERSTVA Paralelno s prijedlogom Uredbe I. Tehnički, dvije uredbe koje uređuju istu materiju nisu bile potrebne, budući da su rješenja gotovo identična. Objema uredbama uređeni su nadležnost, mje- rodavno pravo te ovrha i priznanje, a razlikuju se odredbe o području primjene te pojedine odredbe koje se speci- fične za registrirano partnerstvo. Odluka o dvije uredbe bila je više političkog karaktera. Naime, danas u svijetu postoje zemlje koje ne poznaju registrirano partnerstvo te je izvjesno da te zemlje ne bi dale glas pri izglasavanju predmetne uredbe, a sukladno čl. U hrvatskom zakonodavstvu ne postoji registrirano partnerstvo. Riječ je o institutu anglosaksonskog prava kojega su prihvatile i neke zemlje kontinentalnoeuropsko- ga pravnoga kruga, koje ne razlikuju brak, registrirano partnerstvo i kohabitaciju. Brak ima isto značenje kao i u kontinentalnom pravnom krugu, a registrirano partnerstvo i kohabitacija predstavljaju nekakav oblik izvanbračne zajednice. Primjerice, u Republici Hrvatskoj, sukladno čl. Obiteljskog zakona, izvanbračna zajednica je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškaraca koja traje najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno za- jedničko dijete. Iz toga proizlazi da su zakonom propisane pretpostavke za izvanbračnu zajednicu, koje u slučaju ispunjenja životnu zajednicu automatski kvalificiraju kao izvanbračnu te izvanbračni drugovi imaju sva prava i obveze kao bračni. Međutim, postoje parovi koji žele živjeti zajedno, ali koji ne žele da se na njih primjenjuju nikakva prava i obveze. Jednostavnije, žele neformalnu zajednicu. Kako bi se doskočilo problemu osmišljeno je registrirano partnerstvo i kohabitacija. Partneri, ako žele da se na njih primjenjuju prava i obveze koji proizlaze iz braka ali ne žele sklopiti brak, moraju registrirati svoje partnerstvo, dok partneri koji ne žele nikakva prava i obveze ostaju u kohabitaciji. Jedna od glavnih kritika Uredbe II. Europska agencija za temeljna prava zaključuje da nije dovoljno opravdanje navedeno u Uredbi II. Povelje o ljudskim pravima te zabra- nom diskriminacije čl. Povelje o ljudskim pravima 62. Ta sloboda je, otvaranjem tržišta i migracijama državljana Europske unije uvjetovana najče- šće mjestom rada, proizvela i daljnji učinak — organizacija života u mjestu različitom od mjesta rođenja, odnosno različitom od mjesta zasnivanja braka i sl. Sve reperkusije netom navedenoga kao i zahtjev pravne sigurnosti traže da se pravna pozicija pojedinca, determi- nirana pravima stečenima u pravnim sustavima jedne ili različitih država članica, očuva, te da se na zakonodavnoj razini osigura da se svaki državljanin Unije može pravo- dobno i na nedvosmislen način izvijestiti o eventualnim pravnim posljedicama koje će proizvesti migracija u drugu članicu Unije. Naravno, sve to vrijedi za pravne odnose koji su naizgled interni pa i za odnose s međuna- rodnim elementom. Pri regulaciju ove materije postavlja se pitanje je li Eu- ropska unija ovlaštena regulirati obiteljsko pravo. Kako je izloženo, Europska unija prema UFEU-u ima izričitu ovlast regulirati kolizijskopravne i procesnopravne odredbe obiteljskog prava, dok za uređenje materijalnih pitanja obiteljskog prava nema izričitih ovlasti. Materijalne odred- be obiteljskog prava uvelike se razlikuju u nacionalnim zakonodavstvima Europske unije. Stoga je od iznimne važ- nosti njihova unifikacija. Budući da još uvijek nije zauzet konkretan stav o tome je li Europska ovlaštena regulirati materijalnopravne odredbe obiteljskog prava, unifikacija i usklađivanje, izgleda, još će malo pričekati. S prethodnim u vezi, Europska komisija uputila je Vijeću ministara dva prijedloga o uređenju imovinskopravnih od- nosa bračnih drugova i registriranog partnerstva: Prijedlog Uredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznanju i ovrsi odluka o bračnoj imovini kao i Prijedlog Uredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu, zatim priznanju i ovrsi odluka o imovinskopravnim posljedicama registriranih partnera. Uredbe koje u značajnijem dijelu uređuju istu materiju, do- nesene su odvojeno iz političkih razloga. Naime, pojedine države članice ne poznaju registrirano partnerstvo pa se očekuje da se one neće pozitivno očitovati o tim prijedlozi- ma u Vijeću ministara. Sve navedeno ostavlja dovoljno prostora za zaključak da će goruća pitanja europskog zakonodavstva u području obiteljskog prava dobiti svoj epilog u odgovarajućem aktu, neovisno o tome hoće li do toga doći materijalnopravnim prilagodbama instituta ili na nekakav okolni način, narav- no, uvažavajući u svemu Lisabonskim ugovorom uređenu podjelu ovlasti u Europskoj uniji. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 41 Zaštita knjižnih prava u zemljišnoknjižnom postupku osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova, ali i podnošenjem brisovne tužbe. Takvu pravnu zaštitu pružaju odredbe Zakona o zemljišnim knjigama. No zaštita od nevaljanog upisa predviđena je i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kod višestrukog ugovaranja otuđenja. Ove dvije vrste tužbi imaju svojih razlika koje determiniraju njihova bitna svojstva i važno ih je razlikovati s obzirom na aktivnu legitimaciju za podnoše- nje tužbe, ali i u pogledu zastarnih rokova koji su preklu- zivni i na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, u sudskoj praksi je zamijećeno da se ponekad ne pravi razlika između ove dvije vrste tužbi, kao i to da je pitanje zastare kod brisovne tužbe različito određeno, ovisno o tome radi li se o neposrednom stjecanju prava na uknjižbu ili je stjecatelj treća osoba koja u tom slučaju ima drugačiji pravni položaj. UVOD Stjecanje, promjena, prestanak knjižnih prava i njihova zaštita predmet su zemljišnoknjižnog postupka. Taj postu- pak je specifičan u odnosu na druge sudske postupke. U drugim sudskim postupcima sudska odluka prethodi određenim pravnim promjenama, ovisno o tome radi li se o deklaratornoj, konstitutivnoj ili kondemnatornoj sudskoj zaštiti, a za razliku od ovih postupaka u zemljišnoknjižnom postupku donosi se rješenje o uknjižbi te se prije njegove pravomoćnosti provodi to rješenje pa dolazimo do toga da prije pravomoćnosti rješenja ono proizvodi određene pravne učinke. Sudska zaštita prava vlasništva osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova protiv rješenja o upisu ili protiv rješenja kojim se odbija ili odbacuje prijed- log za upis. Sudska zaštita od nevaljanog upisa osigu- rana je i brisovnom tužbom prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, ali i zahtjevom za brisanje upisa vlasništva prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U ovom radu osvrnut ćemo se na bitne razlike ova dva instituta za zaštitu prava vlasništva, aktivnu legiti- maciju za podnošenje zahtjeva i rokove zastare. KLJUČNE RIJEČI Brisovna tužba, brisanje upisa prava vlasništva, zastara, aktivna legitimacija, nevaljani upis, povjerenje u zemljišne knjige. NORMATIVNO UREĐENJE PRAVA NA BRISOVNU TUŽBU Prije stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama postupanje po brisovnoj tužbi bilo je propisano Zakonom o zemljišnim knjigama1 koji se primjenjivao sve do dono- šenja Zakona o zemljišnim knjigama iz 1996. Odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima2 nisu sadržavale posebne odredbe o brisovnoj tužbi, pa čak niti odredbe o višestrukom ugovaranju otu- đenja nekretnina i brisanju upisa u tim slučajevima. SADRŽAJ BRISOVNE TUŽBE PREMA VAŽEĆEM ZAKONU O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA Neistinit upis može nastati na dva načina: netko je upisan kao nositelj stvarnog prava, a on to uistinu nije3 ili nečiji istiniti upis naknadno postaje neistinit, jer je netko to pravo stekao izvanknjižno na temelju odluke vlasti4, nasljeđi- vanjem ili na temelju zakona5, čime je dosadašnje pravo prestalo, ali je i nadalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi, sada kao neistinito. Činjenica upisa ne čini to pravo istini- tim, ali pravni poredak radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige stvara predmnjevu da to pravo postoji, da je vlasnik nekretnine onaj koji je kao takav uknjižen. Brisovna tužba sadržajno predstavlja zahtjev za zaštitu od provedbe nevaljanog odnosno neistinitog upisa. Proved- bom takvog upisa dolazi do povrede upisanoga knjižnog prava. Do povrede knjižnog prava može doći nevaljanim upisom prava vlasništva u korist druge osobe, prijenosom tereta ili njegovim brisanjem, nevaljanim upisom zamjene reda prvenstva i slično. Kada dođe do ovakva nevaljana upisa tada nositelj knjižnog prava ima pravo tražiti sudsku zaštitu ovog svog prava koje je povrijeđeno nevaljanim upisom. Tužbom za brisanje nositelj knjižnog prava ovlašten je za- htijevati brisanje nevaljane, neistinite uknjižbe i uspostav- ljanje prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, kakvo je bilo 1 Službene novine, broj 146-LIII iz 1930. Tužbeni zahtjev ima dijelom konstitutivni, a dijelom konde- mnatorni učinak. Prvi dio zahtjeva kojim se traži brisanje nevaljane uknjižbe ima konstitutivni učinak, jer prihvaća- njem ovog dijela zahtjeva nastaje promjena stanja na- stalog provedbom nevaljanog upisa. Prihvaćanjem ovog dijela zahtjeva mijenja se sadržaj postojećih građansko- pravnih odnosa, zasnovan na tužiteljevom pravu da traži određenu promjenu. Drugim dijelom zahtjeva, kojim se traži da se naloži uspostavljanje prijašnjega zemljišnoknjiž- nog stanja, traži se kondemnatorna zaštita. Svojim činjeničnim navodima i dokazima kojima se potvr- đuju te činjenice, ali i pravilnim postavljanjem tužbenog zahtjeva nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno neva- ljanim upisom, određuje sadržaj zaštite svoga upisanog prava. Zato je vrlo bitno u takvim parnicama pravilno postaviti tužbeni zahtjev koji određuje daljnji tijek sudskog postupka i omogućuje potpunu pravnu zaštitu. AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE BRI- SOVNE TUŽBE Aktivna legitimacija za podnošenje brisovne tužbe proi- zlazi iz sadržaja zakonske odredbe o brisovnoj tužbi. Za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava. To je ona osoba koja je prije nevaljanog upisa bila upisana u zemljišnim knjigama i provedbom nevaljanog upisa to njeno pravo je brisano, ali to ne znači i da je prestalo. O ishodu parnice ovisi njezin daljnji zemljišnoknjižni status. Rezultati parničnog postupka radi brisanja takvog upisa određene posljedice imat će i u odnosu na daljnje stjecatelje knjižnih prava. No na njihov pravni položaj utjecat će činjenica jesu li oni postupali s povjerenjem u zemljišne knjige i jesu li bili pošteni stjeca- telji. Ta činjenica bitna je i za zastarne rokove kod podno- šenja tih tužbi. Pitanje aktivne legitimacije za podnošenje brisovne tužbe veže se i uz određena izvanknjižna prava. Naime, iz za- konskog određenja proizlazi da je nositelj knjižnog prava ovlašten na podnošenje brisovne tužbe. Dosljednim i pre- tjerano formalističkim pristupom može doći i do pogreš- nog zauzimanja stava o tome jesu li zakonski nasljednici nositelja knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanim upisom ovlašteni na podnošenje takve tužbe. Dvojbe u postupanju u ovakvim slučajevima polaze od primjene članka 128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema toj odredbi nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Nasljednik je ovla- šten ishoditi upis prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi. Iz te odredbe vidljivo je da nasljednik trenutkom otvaranja nasljedstva postaje vlasnik ostavinske imovine i za stjecanje njegovog prava vlasništva nije potreban upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Dakle, upis prava vlasništva nema konstitutivni učinak jer se vlasništvo stječe otvaranjem nasljedstva. U našem pravnom sustavu nasljeđivanja nasljednik prima cjelokupni pravni položaj ostavitelja, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige jer hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine. Upravo takav položaj nasljednika dovodi do zaključka da on, kao univerzalni pravni sljednik, tom univerzalnom sukcesijom stupa u prava i obveze ostavite- lja trenutkom njegove smrti pa je stoga ovlašten i podnositi brisovnu tužbu. Dakle, činjenica upisa nasljednikova prava vlasništva ne utječe na njegovo pravo da podnosi brisovnu tužbu i prije toga konstitutivnog čina. PASIVNA LEGITIMACIJA U BRISOVNIM TUŽBAMA Pasivno legitimirana osoba u parnicama radi brisanja upisa je ona osoba u čiju korist je upisano određeno knjižno pravo koje je prema tvrdnjama nositelja knjižnog prava nevaljano. Za brisovnu je tužbu bitno da je došlo do promjene upisanog nositelja knjižnog prava, pa je iz same činjenice upisa vidljivo tko je pasivna strana u takvim par- nicama. Kao i što na aktivnoj strani može doći do univer- zalne sukcesije, tako i na pasivnoj strani može zbog smrti osobe koja je ishodila određeno knjižno pravo nevaljanim ili neistinitim upisom doći do univerzalne sukcesije, tako da će pasivno legitimirana osoba u toj vrsti parnice biti nasljednik te osobe. U određenim situacijama nositelju knjižnog prava ne mora biti poznata činjenica tko je zakonski nasljednik osobe u čiju je korist proveden nevaljani upis. Dokazivanje ove činjenice može biti dodatno otežano i zbog toga što tužitelj u takvim parnicama nema mogućnosti sudjelovati u ostavinskim postupcima i na taj način saznati tko je nasljednik osobe koja je povrijedila knjižno pravo ranijem nositelju tog prava. U takvim situacijama nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanim upisom može pred- ložiti ostavinskom sudu postavljanje privremenog skrb- nika ostavine. Taj privremeni skrbnik ostavine ovlašten je podnositi tužbe u korist nasljednika, ali i biti tužen umjesto nasljednika. Zbog toga može biti i pasivno legitimiran u parnicama radi brisovne tužbe. ZASTARA PODNOŠENJA BRISOVNE TUŽBE PRE- MA PRAVNIM PRAVILIMA Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. Iako je važeći Zakon o zemljišnim knjigama stupio na snagu 1. Zakona o vlasništvu i dr. JAVNI BILJEŽNIK 37 2012 43 brisanje treba podignuti protiv osoba koje su stekle prava ili su bile oslobođene tereta neposredno zbog uknjižbe, čije se brisanje traži tužbom, ili kad se tužba osniva na takvim odnosima koji postoje neposredno između tužitelja i tuženika, onda će se o trajanju tužbenog prava prosuđi- vati prema postojećim građanskopravnim odredbama o zastari. Ali, ako netko hoće uknjižbu o čijem je dopuštenju po propisu obaviješten osporavati kao nevaljanu i protiv trećih osoba, taj mora u roku, koji bi mu pristojao za priziv zbog dopuštenja te uknjižbe, zamoliti zemljišnoknjižni sud za zabilježbu da je ta uknjižba prijeporna i u isto doba ili najdalje za 60 dana od trenutka kad proteče rok za priziv doista predati tužbu za brisanje protiv osoba koje su ospo- ravanom uknjižbom stekle koje knjižno pravo ili na njemu postigle daljnje uknjižbe ili predbilježbe. Kada ova pravna pravila upućuju u pogledu trajanja tužbenog prava na postojeća građanskopravna naređe- nja o zastari, tada se pitanje zastare prosuđivalo prema odredbama Općega građanskog zakonika dalje: OGZ. Prema propisima OGZ-a zastara je imala značenje gubitka samog prava koje se nije izvršavalo u zakonom ustanov- ljenim rokovima10, a taj rok za gubitak vlasničkog prava iznosio je 30 godina11, pa je uz primjenu pravnih pravila OGZ-a u istom roku zastarijevala brisovna tužba. Taj rok za zastaru primjenjivao se samo u odnosu na neposred- nog stjecatelja nekretnine, dok je u odnosu na treće osobe bio propisan kraći rok. Tako je u odnosu na treće osobe koje su na uknjiženom pravu stekle daljnja knjižna prava u dobroj vjeri taj rok za podnošenje brisovne tužbe bio 3 tri godine od trenutka kada je za pobijenu uknjižbu bilo zamoljeno kod zemljišnoknjižnog suda. ZASTARA PODNOŠENJA BRISOVNE TUŽBE PREMA VAŽEĆEM ZAKONU O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA Pravo na podnošenje brisovne tužbe u određenim situ- acijama ne zastarijeva, dok u onim drugima se pravo na brisovnu tužbu veže uz protijek određenog vremena koje dovodi i do prestanka tog prava. Brisovna tužba može se s uspjehom podnijeti sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Dok ne nastupe okolnosti uslijed kojih bi po- vrijeđeno knjižno pravo ionako prestalo, pravo na podno- šenje tužbe, odnosno pravo na brisovnu tužbu vremenski je neograničeno, što dovodi do zaključka da ne zastari- jeva. No tu treba uzeti u obzir bitnu okolnost koja utječe na ocjenu zastarivosti brisovne tužbe i treba razlikovati situacije podnosi li se brisovna tužba protiv osobe u čiju je korist neposredno provedena nevaljana odnosno neistinita uknjižba, odnosno protiv osobe koja je glede nevaljane uknjižbe u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno te njezinih uni- verzalnih sljednika i to neovisno o tome jesu li oni glede valjanosti uknjižbe bile u dobroj vjeri ili ne. To pravilo vrijedi i onda kada se brisovna tužba podnosi protiv osobe koja je upisala svoje pravo izvodeći ga iz 10 Paragraf 1478. OGZ-a 11 Paragraf 1478.